Prema predanjima koja se u ovoj uglednoj porodici prenose sa koljena na koljeno, kuću je prije 240 godina izgradio Janićija Đurđević i u njoj stekao petoricu sinova Peru, Iliju, Stanka, Raju i Mitra. Raselili su se sinovi u potrazi za boljim životom, a na ovom ognjištu ostao je da živi Mitar sa suprugom i pet kćerki. 

Nizale su se generacije, rađalo i umiralo, a u kući je uvijek neko živio i rodbinu iz daleka, prijatelje i komšije dočekivao lijepom rječju, solju i pogačom, kako to Semberci oduvijek rade. 

Danas u kući živi osamdesetdvogodišnja Dragica sa sinom Markom. Tu su rođene i ona i sestra Stana. Rado se sjeća priča uz koje je odrastala.

- Bivalo je ratova, prolazile su vojske, ali kuća nikada nije paljena i rušena. Magaza i pušnica su sačuvani, ali bilo je pomoćnih objekata koji su rušeni i premještani. Ova kuća je izgrađena ćerpićem, ciglom pečenom od zemlje, drveta, kamena, uglavnom su to materijali koje smo imali. Tada se ništa nije kupovalo. Te stare zanatlije su poštovale prirodu. U kući je i danas ljeti hladno, a zimi toplo. Sada je toliko trošna da se ne isplati niti može renovirati i imamo mi novu kuću, ali ova će uvijek biti ona koja me podsjeća na davna vremena. Bilo je čeljadi, siromašnih i gladnih godina, bilo je bolesti, ali i rodnih godina, punih obora i koševa. Živjelo se skromno ali su se stariji poštovali, mladi su od njih učili. Znam da svako vrijeme nosi nešto svoje, ali ne treba se odreći prošlosti - kaže starica. 

Mnogobrojni potomci koji su raselili širom Semberije, Srbije pa i dalje, rado svraćaju na ognjište staro više od dva vijeka.  

Pradjed Jasne Đurđević Pelemiš, Rajo, rođen je u ovoj kući, a svoje domaćinstvo zasnovao je u bašči nadomak ovog i u kojem je odrastao i njen otac Rado. Djetinjstvo je provodila u očevom zavičaju, a uspomene koje je stekla su neprocjenjive.  

- Tu su rođeni Mitar i sestre Anđa, Zorka, Darinka i Cvijanka. Mitar sa Petrom Đurđević rađa Borku, Zdravka, Zoru, Miloša i mog oca Radu. I sada se na imanju nalazi udžera stara stotinu godina i drvena "kućara" koje su izgradili moj djed Mitar i baka Petra. Raspuste sam provodila ovdje. Čini mi se da nigdje nije ljepše. Tišina, cvrkut ptica, duhovni mir koji osjećam ovdje, ne mogu se opisati rječima. Odrasla sam slušajući oca, tetke, stričeve, kako pričaju sa sjetom o tim vremenima. Puno djece, ali svi odgojeni kao čestiti i dobri ljudi. Mnogi su pozavršavali za to doba visoke škole. Ponosni smo na naše pretke i svoju djecu učim da znaju koliko su važni istorija, tradicija, običaji, jezik i kultura. Poštujući ono što smo naslijedili, gradimo ljepšu i bolju budućnost - kaže za portal InfoBijeljina Jasna. 

U semberskim selima, ali i na susjednoj Majevici mnoge stare kuće već je gotovo uništio zub vremena. A ovo bogato naslijeđe ne smije biti prepušteno samo sebi, jer iako rušne i neuslovne za život, ove kuće predstavljaju šutljive svjedoke naše prošlosti, starih vremena i života naših predaka.