Prošlo je skoro trinaest decenija otkad je u ovaj kraj došla parna mašina. Bilo je to daleke 1888. godine i ta godina je dostojna velikog jubileja. Te daleke 1888. godine, novoselski preduzimač Franjo Vanek, na novoselskoj cesti s lijeve strane na putu prema Popovima i Novom Selu, koje su osnovali njemački kolonisti, izgradio je za ono vrijeme veliku modernu zgradu od cigle za prvi paromlin u Semberiji. To zdanje, većih površinskih dimenzija, sagrađeno je od cigle iz Devaldove ciglane, koja je bila na prostoru gdje se danas nalazi objekat Pet jezera. Zgrada paromlina je, svojom veličinom, izazivala čuđenje brojnih prolaznika, pošto se nalazila skoro u polju, van grada, daleko od naselja i komunikacija. Ali, šapatom se pričalo među seljacima kako on gradi “veliku vodenicu” koju neće pokretati “voda ni rijeke, ni potoka, nego vodena para” što će nastajati od ključale vode. Mljevenje žitarica - pšenice i kukuruza će biti brže i bolje.

I kako je gradnja odmicala, sve više je raslo interesovanje i radoznalost. Na građevini je bilo više radnika neobično obučenih u odjeću koja nije ličila na nošnju iz ovoga kraja, a govorili su i stranim jezikom.

Gradnja je trajala oko dvije godine. Mnogobrojne vodenice na drinskim rukavcima i potocima još su radile nesmanjenim intenzitetom, ali se znalo da su im dani već odbrojani. Ipak, bile su izuzetne teškoće u mljevenju žitarica za brašno, a pogotovo u sušnim periodima kad su potoci i rječice presušivali, pa su u domaćinstvima rad vodenica nadoknađivali u malim kućnim žrvnjevima koji su se ručno pokretali, što je bilo teško i sporo.

Parna mašina (parnjača ili lokomobila) za Vanekov mlin na novoselskoj cesti nabavljena je u Budimpešti, pa je parobrodom lopatašem dopremljena Dunavom i Savom u Bosansku Raču, a do gradilišta u Bijeljini, dovezena je u proljeće te godine pomoću 12 pari volova i tri konjske zaprege. Put od Save do Bijeljine trajao je skoro cijeli dan i čudna duga povorka, prolazeći kroz sela, izazivala je neviđeno čuđenje, pa su ljudi dočekivali i ispraćali konvoj začuđenim pogledima. Montaža valjkova za mlin, parnjače i postavljanje ostalih mašina, trajalo je oko 2 mjeseca, a zatim, kad je pao prvi snop špenice, krajem jula te godine, paromlin je proradio.

Paromlin je bio prvi u Semberiji i u ovom dijelu Bosne. Prvi su samljeli svoju pšenicu bez ujma. Seljaci su dolazili na paromlin kao na čudo da bi se uvjerili da im vodenice više neće biti potrebne i da neće zavisiti njihov hljeb od oblaka i kiše. Za pokretanje parnjače (lokomobile), tj. za zagrijavanje vode do vodene pare, u početku su upotrebljavana drva, a nakon otkrivanja i

otvaranja rudnika uglja u Ugljeviku, samo ugljevički ugalj, koji su u dvorište paromlina svakodnevno i noću dovozile bezbrojne kiridžije na svojim zapregama. U tom poslu bila im je zarada sigurna.

Tako je mljevenje žitarica na vodenicama potočarama po selima brzo zamjenjivano mljevenjem u paromlinovima koji su se iz godine u godinu množili. Predstavljali su mogućnost za unosan posao i ulaganja, pa su se mnogi udruživali i osnivali akcionarska i dioničarska društva da bi nabavili mašine i postrojenja za mljevenje žitarica. Mlinska industrija, koja je tih godina došla u Bijeljinu, bila je sve unosnija i rentabilnija, jer su semberski poljoprivrednici iz godine u godinu osjetno povećavali površine zasijane žitaricama, a naročito pšenicom. Uskoro je, po ugledu na Vaneka, proradilo još nekoliko mlinova u Semberiji. 

Oni su obično rađeni na izlasku iz grada, da bi tako bili što bliži selu, koje je bilo i proizvođač žitarica, ali i glavni mušterija. Tako je 1895. godine, sedam godina posle Vaneka, na izlazu iz grada prema Brčkom, podignut paromlin Joce Gavrića, poslije njega na izlazu iz grada prema sjeveru takav objekat je sazidao Savo Ivković, a prema Janji, dakle prema jugu, paromlin je izgradio Drago Vasilić. U Novom Selu paromlin je izgradio i Nijemac Georg Maler. I u Donjem Crnjelovu postojao je Gajića mlin. Tako su vodenice ostajale bez posla.

Kao što su nestale vodenice, nestali su i paromlinovi koji su u privrednom razvitku semberskog seljaka imali velikog udjela, jer su podstakli intenzivnu proizvodnju svih vrsta žitarica, naročito pšenice.