Đoković je još 2004. godine sa 17 godina počeo da igra na ATP turnirima i tada je polako počeo da ulazi u profesionalne vode, a zabilježio je dvije pobjede i tri poraza. Te i naredne sezone više je nastupao na čelendžerima i ITF turnirima, a tek 2006. možemo uzeti kao prvu pravu Novakovu profesionalnu sezonu. Već u njoj je najavio veliku karijeru, došao je do prvih titula na ATP turnirima u Amersfortu i Mecu, a, recimo, do maja je imao šest pobjeda i sedam poraza. 

Ako se gleda po brojevima, to je lošiji skor nego ove, gdje ima po pet pobjeda i poraza, ali ako se uzme da je tada bio golobradi mladić koji je igrao protiv dosta jačih tenisera, a sada igrač u zrelim godinama, može se slobodno reći da mu je ovo najgori početak sezone u karijeri. Sada redovno gubi od puno slabije rangiranih igrača i ispada već u prvim mečevima na turnirima, a to mu se desilo već tri puta u posljednja četiri slučaja. Povreda lakta i duga pauza su očigledno ostavile traga i ne može da se vrati fizički, ali ni psihički.

Poslije ranog ispadanja sa turnira u Barseloni, izjavio je da mu je teško nakon ovih poraza, ali da neće odustati. Zbog toga će vjerovatno igrati u Eštorilu kako bi pokušao da vrati samopouzdanje i udarce, a sada mu strpljenje mora biti vrlina. To je i sam pominjao jer se prerano vratio poslije operacije u Švajcarskoj, pa je na američkim turnirima bio u slaboj kondiciji. 

Kroz sličan put su prošli njegovi najveći rivali Rodžer Federer i Rafael Nadal, koji su takođe imali duže pauze, ali su se vratili i ponovo osvajaju najveće turnire. Oni na početku nisu mogli da pariraju najboljim igračima i da dolaze do trofeja, ali malo-pomalo su vraćali staru formu i ponovo došli na željeni nivo. To je sada put koji mora proći i Đoković, a igre iz Monte Karla mogu mu biti putokaz.

Igranje na manjim turnirima može mu pomoći, ali još nema potvrde da će nastupati na nekom od njih prije mastersa u Madridu, koji počinje 6. maja.