Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala zapadna medijska mašina i da su neka dostignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prećutkivana. Prema sistemu koji je Gadafi razvio dolaskom na vlast obrazovanje i zdravstvena zaštita su bili besplatni u Libiji. Prije dolaska Gadafija na vlast, samo 25 odsto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 odsto Libijaca čita i piše, a 25 odsto ima fakultetsku diplomu.

Ukoliko bi neki građanin odabrao da se bavi zemljoradnjom, od države bi dobio kuću sa zemljom, poljoprivrednu opremu, sjeme i goveda, kako bi započeo biznis i sve to bespovratno.

Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama koje su sve bile državne.

Gadafiju je najviše zamjerano da krši ljudska prava u Libiji, a malo je poznato da je naredio da dok god svaki Libijac ne dobije kuću neće ni njegova porodica. Tako je Gadafijev otac preminuo, a da je još uvijek živio u šatoru. Gadafi je izlazio u susret mladencima. Tako je svaki mladi bračni par dobijao od države po 50.000 američkih dolara kako bi kupio stan i zasnovao porodicu.

Ukoliko bi Libijac poželio da se školuje u inostranstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje van granica zemlje, imao bi novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 američkih dolara za smještaj i prijevoz.

Država je čak učestvovala i u kupovini kola, inače jeftinijih nego u Evropi, pa je subvencionisala kupovinu sa 50 odsto učešća.

A kad se već kupe kola, sa benzinom nema problema jer je gorivo u Libiji koštalo 0,14 dolara za litar, što je bilo jeftinije od vode. I hljeb je bio praktično besplatan sa cijenom od 0,15 dolara za 40 (!) vekni.

Gadafi je znao da je za pustinjsku zemlju voda najbitnija pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt i tako omogućio nesmetano snabdjevanje, ali i porast gradske populacije. Na žalost, tokom bombardovanja NATO je dobrim dijelom ovaj vodovod uništio. Libiju je ostavio bez ikakvog spoljnog duga sa deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su, istina, sa početkom revolucije zamrznute širom svijeta. Svaki Libijac koji nije mogao da nađe zaposlenje po završetku školovanja dobijao je novčanu pomoć u visini plate predviđene za tu vrstu zanimanja. Dok su za svako rođeno dijete žene dobijale po 5.000 američkih dolara.

Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije. Kada je Gadafi došao na vlast, istina prevratom, 1969. godine, Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Prije nego je zapao u probleme sa ustanicima Libijci su spadali u narode sa najvišim standardom u Africi.

Libijac koji živi u Beogradu, Mohamed Alsakit Abdulgasem, smatra da je skoro sve što se u medijima govorilo o Gadafiju neistina i da stvari stoje potpuno suprotno.

"Libijci su pod Gadafijem živjeli normalno i slobodno kao što se živi ovdje u Evropi. Kažu da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio dvije do tri hiljade ljudi. U proteklih godinu dana u Libiji je stradalo preko 60.000 ljudi. Riječ je o samo jednoj godini!

Kažu da je Gadafi ukrao naš novac. On je živio u šatoru, a njegovi rođaci su živjeli kao i svi drugi. Čak i da je ukrao milione, znate li koliko smo milijardi izgubili zbog rata koji nas je zadesio i koliko sada gubimo?! Svi se sada prave da ne znaju i niko ne pominje našu naftu.Govorili su da je Gadafi diktator. U njegovo vrijeme 17.000 ljudi je ležalo u zatvoru. I to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži najmanje 27.000 ljudi. Pritom, kriminalci su pušteni, a u zatvore su strpani oni čiji je jedini grijeh što su podržali Gadafija. Problem nije bila diktatura Gadafija, već to što velike zemlje i velike kompanije imaju ekonomske interese u Libiji."

Mohamed priznaje da je i u vrijeme Gadafija bilo grešaka, ali kaže i da je bilo kritičara koji su tražili da se stvari poprave.

"U Libiji nije bilo sve idealno i postojale su kritike. I sam sam pisao mnogo članaka za libijske novine o tome. Dakle, postojala je sloboda govora. One koji su bili protiv Gadafija podjelio bih u tri grupe. Prvu čine oni koji su željeli da se u Libiji živi još bolje i da imamo još bolje uslove obrazovanja, rada i življenja. Sebe svrtstavam u tu grupu. Drugu čine oni koji su došli spolja, sa NATO-om. Treću grupu čine islamisti. Oni su najjači jer imaju veliki uticaj na lokalno stanovništvo. Veoma se plašim radikalnih islamista i mogućnosti da Libija postane novi Irak – da svaki dan budu bombaški napadi i ubistva."

Iako u zemlji nije bio još od prije rata, Mohamed kaže da se čuje sa rođacima i da prati šta se tamo dešava. O tome kako je u Libiji danas, kaže:

"Sve je u haosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno. Sve komunalne usluge su stale i sve je u haosu. U vrijeme Gadafija mogli ste da napunite rezervoar za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica?!

Problem u Libiji je u tome što niko ne može da kontroliše plemena. Sada imate milion Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele da prisvoje za sebe! Volim Gadafija jer su u njegovo vrijeme svi imali sve! Gadafi je dao nadu Africi. Želio je da napravi jednu banku za cijelu Afriku. E, tu je pogodio Zapad i njihove interese."

"Srbija je uvijek predstavljana kao prijatelj Libije i tako smo učeni i u školi. Gadafi je volio Srbiju zato što ju je vidio kao neprijatelja zapadnih interesa. Podržavao je Srbiju i tako što je slao naše studente ovdje da se školuju. Govorio je da svako treba da ide u Srbiju i da se tamo obrazuje."