Sanjaju iako to ne moraju, sanjaju iako im je java na udaljenosti od petnaest minuta vožnje autom kupljenim na kredit ili sat vremena okretanja pedala koje život znače. Ipak te pedale su toliko teške da ih i ne okrećemo, nekako je udobnije šćućuriti se u onih pedeset kvadrata na četvrtom spratu i “listati” programe na kablovskoj televiziji, baš kao što vjetrić lista nekošenu travu na proplanku u selu iz koga su otrgnuti naši korijeni. 

Tamo gdje je iščupan naš korijen ostala je rana. Možda bi se mogli ponovo omladiti ali to bi definivno bio poraz u očima umornih i isfrustriranih ljudi koji nas okružuju. Šta mi imamo od toga da pobijedimo ako oni misle da smo izgubili, pa to je gore nego biti poražen. 

Kad pomenušmo auto kupljen na kredit odmah se sjetimo i kredita za stan na četvrtom spatu. Jeste da ga je teško plaćati ali za dvadeset - trideset godina si svoj čovjek, samo da nas (daleko bilo) smrt ne prevari, a mogla bi jer već nam je trideset i pet. Zdrav život je precijenjen, šta imamo od toga da živimo u skladu sa prirodom, da udišemo čist vazduh, jedemo zdravu hranu, da se naša djeca igraju na proplanku, da znaju koja je koja životinja, i da ne prelaze preko šest ulica na putu do škole?! 

Životinje će već raspoznati preko neke aplikacije na androidu (kako je samo rogobatan taj naziv), a za gazirani sok i rol viršlu ćemo nekako skuckati da im damo novac. Ako čega ima dovoljno to su grilovi brze hrane, a djeca hvala Bogu vole hamburgere i pizza parče. Pa bolje nam je valjda da poslije odrađenih pitaj Boga koliko sati radnog vremena glumimo japije u nekom modernom(da ne kažamo fensi) lokalu čiji je vlasnik naš kontroverzni sugrađanin, nego da u ležaljci u svom prostranom dvorištu ograđenom voćkama čitamo kvalitetnu knjigu ili se igramo sa razdraganom djecom. 

Neka se igraju brate u vrtiću, neka se socijalizuju, imaju i vaspitače tamo, dosta je od nas što smo ih napravili/rodili. Nama društvene norme nameću da stupimo u bračnu zajednicu, te da djecu izrodimo, niko od nas ne zahtjeva da ih vaspiatmo i stvorimo dobre i poštene ljude. Neka se bore sami, tako će se očeličiti, i biti spremni za borbu sa alama u surovom svijetu. Sve i da je bolje i zdravije u tom selu, zar treba da nam djeca izgovaraju neke riječi nepravilno, pa bolje je da u gradu zbore na polu - engleskom, neko da nam izvrću neke riječi na srpskom. Pa zar djeca da nam budu seljaci, kad kao sav normalan svijet mogu da žive sa nama u onih pedeset kvadrata na četvrtom spratu. Ko zna, možda se otvore karte, možda nekako i negdje napredujemo, pa umjesto tih pedeset kupimo sedamdeset. 

Tu možda bude i terasa, što je skoro isto kao onih tri dunuma na selu koji čekaju Kineze ili Arape da se nasele. Budale, misle da je plodna zemlja neko bogatstvo, a nedirnuta priroda neka sreća. Pa tamo ni kladionice nema! Da je na selu bolje ne bi naši očevi i djedovi pobjegli odatle, svejedno bez Argeta paštete ja vala ne mogu, a i djeca je  vole. Ma sve i da poludim i riješim da živim u tim “šumetinama” kao da bi žena htjela da čuje za takvo nešto. Šta mi treba da neko kaže da sam pukao finansijski pa otišao u selo ili ne daj Bože da sam bolestan i da je to razlog. 

Kad god sam bio na selu, samo dolaze neke komšije, nekakva rodbina na kafu, te bi pričali neobavezno, te bi se smijali na neke nevažne teme. Pa ja sam se školovao da zborim o nečemu velikom, da raspravljam, da se svađam, prosto da odašiljam mudrosti. U svoj stan mogu fino da se zatvorim, na interfon se ne javljam, virnem kroz špijunku, ne otvaram nikome! Sjednem, razmišljam kako koga da smaknem, a kako da on mene ne smakne, mrštim se, brinem ali to je to, to je moje prirodno stanje, tako treba. Nisam ja praznoglavac da se cerekam na glupe bezazlene šale, da gubim vrijeme sa neobrazovanom svjetinom. Vredniji sam od njih, i hoću po svaku cijenu da živim u gradu! 

U gradu imam pozorište, muzej, klizalište, bioskop...Planiram u narednom periodu da počnem sve to da posjećujem, a kako ću ako budem živio na selu, nikako vala kao i do sad. Neću ni fizički da radim bez potrebe, teretana ima na svakom ćošku, nisam divljak na selu drva da cijepam, kad kao gospodin mogu da dam pola mjesečnih primanja na struju. Zafali tu i tamo krajem mjeseca za barenu slaninu ali premosti se nekako. 

Uzgred, koliko je bolja barena od one “seljačke slanine”, ne može se porediti. U gradu sam nadmoćan nad ovima što hoće da budu kao ja, pa dolaze iz svojih selendri, džaba im sve, to je moj prostor, mene tu znaju. Oni su niko i ništa, moj najveći kvalitet koji svugdje i uvijek ističem je što sam ovde rođen. Ne moram ništa konkretno ni znati, ja sam prosto čaršijsko dijete. 

Tu sam gdje sam, nas petoro u kancelariji dijelimo istu sudbinu, poslije posla kafa, internet, vijesti, ona naša gradska pozitivna mrzovolja i stres. A na to famozno selo možemo otići porodično deset dana kad steknemo pravo na godišnji odmor, za more svakako para nemamo, a i bolje je na selu. 

Čist vazduh, zdrava hrana, šetnja, radost, rodna kuća naših roditelja, livade i šume za kojima žudimo, kafa i rakija sa starim mudrim rođakom, prosto sve ono što nam treba da bi bili potpuno srećni.

Piše: Stojan Krunić