Pedesetpetogodišnji Anđelko Bogdanović iz Gornjeg Crnjelova kod Bijeljina se sa ovim neuromišićnim oboljenjem bori više od tri decenije. 

- Bolest mi je, kao vrlo mladom, dvadesetčetvorogodišnjaku, dijaganostikovana 1993. godine. Da nesreća nikad ne dolazi sama, potvrdilo se u mom slučaju. Godine 2010. okliznuo sam se na poledici i teško povrijedio kuk. Od tada sam 6 puta operisan, a uskoro ću imati još jedan komplikovan hirurški zahvat  – počinje priču Anđelko. 

Bolest ga nije spriječila da se školuje, zaposli i zasnuje porodicu. Diplomirao je na smjeru poslovno pravo i na smjeru porez, carine i budžet, a magistrirao na ekonomiji. Već 24 godine radi u preduzeću „Grad”. Oženjen i ima dva sina.  

- Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj. Ne smijete dozvoliti da vas bilo šta spriječi u ostvarivanju snova. Bio sam aktivni sportista pa mi je najteže bilo da prihvatim bolest, da postanem svjestan da je neizlječiva i da ću se boriti i nositi s njom dok sam živ. U početku me je tuđe sažaljenje boljelo, ali shvatio sam da svako nosi svoj krst i da predaja ne dolazi u obzir. To je poruka svim ljudima koji žive sa ovom ili nekom drugom bolešću – kaže Bogdanović za portal InfoBijeljina. 

On ističe da, nažalost, osobe sa invaliditetom, uglavnom, žive na ivici egzistencije i da se suočavaju se sa raznim problemima.

- Znam koliko je važno da se osobe oboljele od distrofije, ali i sa drugim vidovima invaliditeta, upoznaju sa zdravstvenim aspektima bolesti, značajem sistemskog pristupa u liječenju, preventivnom i pravovremenom rješavanju problema, zadovoljavanju potreba i ostavrivanju svojih prava. Ukoliko se na vrijeme počne sa terapijom onda se sprječavaju komplikacije i ublažava klinički tok bolesti. Zato sam se angažovao u Regionalnom udruženju distrofičara – kaže Bogdanović, koji ovalja dužnost predsjednika Regionalnog udruženja distrofičara Bijeljina.

Ovo udruženje osnovano je 1999. godine. Djeluje na  području dva grada i 8 opština i okuplja 78 članova. Jedan od velikih roblema ovog udruženja su neuslovne prostorije, sa stepenicama koje  otežavaju ili potpuno onemogućavaju ulazak osobama sa invaliditetom. 

Ove prostorije trebalo bi renovirati ili udruženju omogućiti preseljenje u nove, uslovnije. Budući da se iz lokalnog budžeta za Udruženje distrofičara godišnje izdvaja skromnih, 2000 KM, očekuju pomoć Gradske uprave Bijeljina ali i nadležnih republičkih institucija.