Kada crkvenjak u Priboju pita: Gdje je ona žena što prva počinje, to je kompliment velik kao pohvale profesora muzike.

- U crkvi je sve tačno, i sve se zna, kad šta počinje i završava, ta pedantnost se prenijela i na naš hor. Bilo da pjevamo u Zabrđu ili u Barseloni, svaki nastup je važan, svakome se mora pristupiti ozbiljno, svaki je važan i taj pristup donosi uspjeh, ovako počinje razgovor za portal InfoBijeljina Desanka Trakilović.

Koji je recept uspjeha?

- Ovo je najdisciplinovaniji hor, ne samo u zvuku, već i u ponašanju, u svemu. Mi smo malo udruženje građana, sve je na dobrovoljnoj bazi. I naše želje su veće od mogućnosti, mnogo toga mi nemamo. Baš zato što su svi doletjeli avionima, a mi smo putovali 30 sati autobusom, najskromnije moguće. Ali je svaka dlaka na svom mjestu, i ton i zvuk, i po tome se vidi posvećenost svom poslu, i volja i znanje, a i poslušnost strukovnu. Ja Bogu hvala imom još žive i Darinku Matić Marović, i Miodraga Govedaricu, i Svetislava Božića, i ja se sa njima konsultujem i pitam za mišljenje. Svaki nastup je važan, i u Zabrđu i u Barseloni, svuda se mora biti podjednako ozbiljan, i iz prevelike volje i želje se rodi taj uspjeh. Pomogli su mi mnogo mladi ljudi svaki ovaj veliki nastup svjetskog ranga, mogu slobodno reći toliko bola, unutrašnjeg bola ja to sve odbolujem kao porod. 

Da li ste bili svjesni mogućnosti vaših učenika?

- Ja sam svjesna da ovaj hor odlično pjeva crkvenu muziku. Ako povodom Vaskrsa svake godine jedan od horova koji su pozvani u Hram Svetog Save u Beogradu je i Srbadija, ako tu divno otpjeva, i dobije divne kritike profesora, ljudi iz službe... Ako pobijedimo u našoj crkvi, ne u smislu nadmetanja već opuštenog pjevanja u slavu praznika, za mene je još veći izazov kad pobijedimo u tuđoj crkvi, kao ovaj put. Ne tuđe u svakom smislu, pošto nas spajaju razne stvari, ali bio je to strani prostor u koji smo donijeli nešto svoje. Naš prostor je osuđen na neku vječitu težinu, iskušenja, a iz njih se rađaju velika djela. I to se osjeti na našem zvuku. 

Između Zabrđa i Barselone, imali ste mnogo nastupa, i dobili mnogo priznanja?

- Nije za Srbadiju značajno da se pokaže to jednom godišnje što odemo na takmičenje, značajna je svaka nedelja i pjevanje u Sabornoj crkvi u Bijeljini. Otpjevamo 52 liturgije u toku godine, u Bijeljini ili Herceg Novom, nije važno. Pjevamo za Dan Republike, i lokalne svečanosti u Bijeljini, pa u Šamcu, Modriči, u Loparama za njihovu slavu Svetog Đorđa. Svaki nastup nam je bitan, i svako priznanje veliko. Sa jednog humanitarnog koncerta, napisano greškom Zahlavnica umjesto Zahvalnica, ja i to čuvam. Orden Svetog Save, 1997. od patrijarha Pavla, 2009. od patrijarha Irineja, orden Njegoša prvog reda, od predsjednika Kuzmanovića. Priznanje i kad nam se učtivo zahvale. Priznanje kad u majevičkom Priboju pjevamo liturgiju, pa crkvenjak pita: Gdje je ona žena što prva počinje? To su to neke dogodovštine, neki mili trenuci koji se ne mogu izmjeriti.

Desanka #Trakilović, #dirigent Hora #Srbadija#horsrbadija #Bijeljina pic.twitter.com/T9h1QZPKfX

— InfoBijeljina (@InfoBijeljina) January 7, 2018

Vi ste dio Srpske pravoslavne crkve, koliko ta činjenica utiče na vaš rad?

Crkva nam mnogo znači, to je prostor u kome postoji red. Znate onih akademskih 15 minuta, e toga nema. U crkvi je sve tačno, i sve se zna, kad šta počinje i završava, osvećenje, vodica, ikona, tamjan, i mjesto i vrijeme i trajanje. Sve se zna i nema pomjeranja. Čim vrijeme pomjerite, kao da ste sve poljuljali. I to nas spaja, ta pedantnost je uticala i na djecu, i to da nema kompromisa, uticaja, i što su svi na molitvi kao jedno. 

Vaša kćerka Jelena je zaslužna za uspjeh, ali i garant da će se nastaviti sa njima?

- Uz sve obaveze na fakultetima, završen magisterij, ona je odrasla uz hor i nismo imali tu neku prepreku. Dobre kritike su išle više na njenu adresu, nego na moju, jer je ona učila orkestarsko dirigovanje, koje zahtjeva veliku preciznost, i ona je povukla hor na briljantan put pedanterije izvođenja, kako se to radi u svijetu. Naši prostori imaju malo više amortizacije, malo više proizvoljnosti, a ona je donijela veliku preciznost. 

Hor kao sudbina

Možete li se prisjetiti obnavljanja rada Srbadije, prije 25 godina?

-Crkveno pjevačko društvo Srbadijija osnovano je 1899. i trajalo i radilo uz SPC sve do 1945. kada su zabranjena nacionalna društva. Ali ostali su članovi, ostali su za pjevnicom, ostao je zvuk. Mojim dolaskom u Bijeljinu 1992. mi smo to obnovili, zahvaljujući mom iskustvu jer sam vodila crkveni hor u Tuzli, i time se dičim, jer crkveni hor Njegoš u Tuzli bio je jedini u BiH. Da u Bijeljini nisam obnovila Srbadiju, ja bih našla drugo mjesto, drugi grad, u kome bih mogla da napravim drugi Njegoš ili drugu Srbadiju.