Visoki predstavnik u BiH, Valentin Incko, podnio je juče ostavku, a ambasadori zemalja članica Upravnog odbora Vijeća za sprovođenje mira imenovali su Kristijana Šmita za njegovog naslednika. Njega je na to mjesto kandidovala Njemačka. Posle Inckove ostavke pojavilo se mnogo spekulacija u vezi sa tim njegovim potezom, a on u razgovoru za „Politiku” pojašnjava da je riječ o uobičajenoj proceduri i podsjeća da je to bio slučaj i sa svih šest njegovih prethodnika na toj poziciji. Na dužnosti bi trebalo da ostane do 1. avgusta.

 

Austrijski diplomata je u Sarajevu proveo punih 12 godina što je ubjedljivo najduži staž na čelu OHR-a. Kaže da odlazi sa lijepim uspomenama, ali ne baš i potpuno zadovoljan. Žao mu je, tvrdi, što iza sebe ne ostavlja BiH kao pravno uređenu državu. Reći će to i nasledniku i zamoliti ga da svu svoju energiju usmjeri u tom pravcu, jer „građani BiH žele i zaslužuju da žive, ne samo dobro, nego i  u pravednoj državi što ona nažalost, još nije”.

 

Smatra i da je za budućnost BiH manje presudna promjena visokog predstavnika, a daleko više „promjena paradigme”. Potrebno je, objašnjava, da se počne „drugačije razmišljati”, jer neki u BiH još „žive u ratnoj prošlosti”. Sve nevine žrtve „treba poštovati i pominjati”, ali se mora, ističe Incko, konačno stati s pričom  „samo smo mi  žrtve”, a „drugi su agresori”, jer od  toga se ne živi.

 

 

Naša uloga je bila važna i  korisna, pogotovo u prvim godinama djelovanja. BiH je dobila jednu od najstabilnijih valuta, dobila je zajedničke oružane snage, zatim graničnu policiju, zajedničke registarske tablice, pasoše, šest novih ministarstava, zastavu...  Davali smo građanima neku sigurnost, kao što im je davao i EUFOR. Žao mi je što nismo malo jače nastupili na području vladavine prava. Inače, ja smatram da bi naš najveći uspjeh bio da se mi povučemo, da nismo više potrebni.

 

Inicijative za zatvaranje OHR-a odavno su aktuelne i ne dolaze samo iz Republike Srpske i Rusije. Nekadašnji visoki predstavnik Volfgang Petrič smatra da je OHR „sada dio problema, a ne rješenja”, a šef Delegacije EU u BiH, Johan Satler, mišljenja je da „treba težiti smanjivanju međunarodnog prisustva u BiH”, jer je ono „nekompatibilno sa njenim članstvom u uniji”.

 

EU bi trebalo, kad govori o smanjenju, da počne od sebe, jer ona u BiH ima dvije kancelarije. A što se tiče OHR-a, za njegov ostanak najzaslužniji su upravo oni političari koji najviše pričaju o potrebi njegovog zatvaranja. Kada sam 2009. godine došao na ovu poziciju dobio sam papir na kome je pisalo „zatvaranje OHR-a što prije”, ali  samo uz  prethodno ispunjavanje „pet plus dva uslova” među kojima je i oživljavanje vladavine prava.

 

Vidjevši kako stvari stoje, procijenio sam da će prisustvo međunarodne zajednice u BiH, ipak, potrajati. Protokom godina mi smo u određenim trenucima bili spremni na zatvaranje, ali smo odustajali zbog ponovnog plasiranja priče da međuentitetska linija treba da bude granica, da ne treba poštovati Ustavni sud BiH, da je BiH nemoguća država i da je potrebno mirno razdruživanje...  I onda bi i međunarodna zajednica rekla da nije došlo vrijeme za zatvaranje OHR-a.

 

 

To je Savjet za sprovođenje mira (PIK). Dakle, odluku o zatvaranju OHR-a može donijeti samo PIK i to na preporuku visokog predstavnika, a preporuka bi morala biti potkrijepljena  i dokazima  iz kojih se može zaključiti da su ispunjeni svi postavljeni uslovi. To podrazumijeva i  dokaz da je u BiH   pozitivna  politička situacija.

 

Političari iz Sarajeva nisu prihvatili zvanični poziv iz Banjaluke za razgovore o budućnosti BiH. Lider SDA Bakir Izetbegović poručio je da „ne dolaze  u obzir nikakvi pregovori entiteta o budućnosti BiH”. Da li je, možda, ovo bila prilika da domaći političari počnu  da sudbinu BiH preuzimaju u svoje ruke, što ste im i vi ranije  s vremena na vrijeme sugerisali?

 

Čini mi se da je Izetbegović izjavio da  tu vrstu razgovora treba voditi u institucijama, to jest u Parlamentu BiH. Iz Banjaluke je prvo upućen poziv za razgovor o mirnom razlazu BiH, a onda je  to promijenjeno u razgovore o budućnosti BiH. I to je ono što je kod nekih izazvalo sumnju, jer postalo je nejasno jesu li motivi čisti ili nisu, i šta se krije  iza  te namjere.

 

 

„Non-pejperi” su napravili veliku  političku štetu,  kreirali su atmosferu nestabilnosti. U Dejtonu nije predviđen  mirni razlaz u BiH. Ja to nikada ne bih potpisao, jer moj mandat je da čuvam  jedinstvenu BiH sa postojećim granicama, dakle sa  istim onim sa kojima je 22. maja 1992. godine  primljena u Ujedinjene  nacije.

 

 

Što se tiče priznanja, još razmišljam šta da učinim. Nije cilj kažnjavanje, cilj je katarza i žao mi je što to nije učinjeno. Kada je  sa Studentskog doma na Palama skinuta ploča sa imenom Radovana Karadžića bio sam ubijeđen da će i priznanja biti povučena. A što se tiče nametanja zakona o negiranju genocida, ne bih spekulisao, jer postoje i neke druge kombinacije. Živim u nadi da će doći do domaćeg rješenja,  jer domaće  bi bilo i najbolje.

 

 

 Ja podržavam investicije, pozdravio sam izgradnju aerodroma u Trebinju koji se, kako čujem, gradi na većinski privatnoj lokaciji i na korektan i pravno ispravan način. A što se tiče HE „Buk Bijela”, koju zajedno grade Srbija i Srpska, sporne su dvije stvari. Prva zbog koje se ona ne može graditi je to da se vodi jedan sudski postupak i da treba sačekati njegov ishod, a druga je postojeća odluka Ustavnog suda po kojoj su i rijeke državna imovina. 

 

Federacija nema te probleme, a osim toga ne može se komentarisati nešto što je u tom entitetu izgrađeno prije nego što je sud 2011. godine i  rijeke proglasio državnom imovinom.