Još od ranih dječačkih godina pokazivao je izuzetan talenat za glumu i posvećenost daskama koje život znače.

 

Svoju prvu ulogu u pozorištu odigrao je dok je bio dječak, a tada je u publici sjedio Dobrica Milutinović, čijim se Prstenom danas odlikuju najveći glumci u Srbiji.

 

Dobrica je nakon predstave prišao Stojkoviću, potapšao ga po ramenu i rekao:

 

– Ti si, sine, još u majčinoj utrobi postao glumac.

 

Ljubav prema glumi nije vremenom iščezla, zapravo cjelokupan život je okrenuo u tom smeru. Nije se posvetio školi, pao je osmi razred, ali je čvrsto riješio da upiše Fakultet dramskih umjetnosti, što je i ostvario.

 

Diplomirao je u klasi Josipa Kulundžića, ulogom Đorđa Crnojevića iz Jakšićeve “Jelisavete” i Kapetana vatrogasca iz “Ćelave pjevačice”, nakon čega je i zvanično započeo glumačku karijeru 1959. godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

 

Međutim, sudbina je odlučila da se ne zadrži dugo na tom mjestu. Nakon samo nekoliko godina u ovom pozorištu, otpušten je, a kao razlog otkaza navedeno je da nije talentovan.

 

Na sreću poštovalaca njegovog rada, odluka Jugoslovenskog dramskog pozorišta nije poljuljala Stojkovićevu posvećenost glumi. Naprotiv, 1962. godine postao je stalni član Ateljea 212, a bogatu filmsku karijeru započeo je dvije godine kasnije ulogom u filmu “Izdajnik”.

 

Stojković je neke od svojih najboljih uloga ostvario radeći sa rediteljem Slobodanom Šijanom, a među njima posebno se ističu ostvarenja za koja je scenario pisao Dušan Kovačević.

 

Tokom karijere, ostvario je više od 80 uloga u pozorištu i više od 50 na televiziji, a neka od najpoznatijih ostvarenja u kojima je glumio su filmovi “Ko to tamo peva”, “Maratonci trče počasni krug”, “Kako sam sistematski uništen od idiota”, “Varljivo leto ‘68”, predstave “Profesionalac”, “Urnebesna tragedija”, “Korešpodencija”, serije “Grlom u jagode” i “Bubuleja”, ali i mnoge druge.

 

Ipak, veliki broj filmskih kritičara kao njegovu najzapaženiju ulogu izdvaja lik Ilije Čvorovića u filmu “Balkanski špijun”.

 

Za svoj rad primio je gotovo svako priznanje koje jedan glumac može dobiti u Srbiji, a neke od nagrada koje je osvojio su Oktobarska nagrada Beograda, Sterijina nagrada, statueta Joakim Vujić, nagrada na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu, pored čega i dvije za životno djelo – u oblasti teatra “Dobričin prsten” i u oblasti filmskog stvaralaštva “Pavle Vuisić”.

 

Iako je poticao iz dobrostojeće beogradske porodice, živio je skromno, u garsonjeri na Čuburi, a veliki dio vremena provodio je uživajući u mnogobrojnim prijestoničkim kafanama.

Batina velika ljubav, Olga

 

Danilo Bata Stojković smatra se jednim od posljednjih beogradskih boema, a u životu je gajio nekoliko ljubavi – prema pozorištu, cigaretama, kafani i svojoj supruzi Olgi, sa kojom se i upoznao u pozorištu.

 

Olga je bila Stojkovićeva životna saputnica i inspiracija, a njihova ljubav nastala je u prostorijama Ateljea 212 i trajala je duže od tri decenije, sve do glumčeve smrti. Vjenčali su se u decembru 1991. godine, tek kada se glumac razbolio, a oboje su bili veoma posvećeni porodici. Kako je Olga govorila, glumac je često naglašavao da “kuća ni zbog čega ne smije da trpi”.

 

Ipak, kako je i Olga isticala, Stojkovićeva najveća ljubav bila je ona prema pozorištu. Nje se nije odrekao do samog kraja života. Tijelo mu je klonulo poslije višegodišnje borbe sa bolestima, ali nikada nije dozvolio da bolest slomi i njegov duh.

 

Na posljednje predstave koje je odigrao u Zvezdara teatru morali su da ga donose iz bolnice, jedva je hodao, ali i njih je uspio da odglumi maestralno, ne dozvoljavajući da publika primijeti da se on ne osjeća dobro.

 

Tristoti put je ulogu Simeona Njegovana Lupusa u predstavi “Korešpodencija” Zvezdara teatra odigrao 5. februara 2002. godine.

 

– Neki kažu da kad odigraju jednu predstavu pet puta više im se ne igra. Meni se tek igra kad igram dvjestostu! Samo mislim na tristotu! Kažu: “Kako ti nije dosadno?”. Kako dosadno? Pa stalno ima posla oko uloge. To je kao kad imaš stan, pa ga jedanput počistiš i kažeš da je dovoljno za cio život. Kad dobro odigram predstavu, ja ne mogu da zaspim cijelu noć. Kad igram loše, po mom nekom ubjeđenju, odmah zaspim, da zaboravim. Mada me sutradan to kljuca – govorio je Stojković.

 

Nekoliko dana kasnije, 13. februara, posljednji put je stao na pozorišnu scenu. Odigrao je Luku Labana u predstavi “Profesionalac”, a dva dana nakon toga legao je u bolničku postelju iz koje nikada nije ustao.

 

Nakon duge borbe sa teškim bolestima, Danilo Bata Stojković preminuo je 16. marta 2002. godine u Beogradu, a želja mu je bila da ne bude sahranjen u Aleji zaslužnih građana, tako da je njegova urna nakon kremacije smještena u rozarijum beogradskog Novog groblja.

 

– Mene ako se sete na Dan bezbednosti, sete se, ako se ne sete, nikom ništa, to je bila moja dužnost, da radim. Najveće zadovoljstvo biće mi misao da sam jednog čoveka izveo na pravi put – rekao je Bata Stojković u filmu “Balkanski špijun”, ali pogriješio je.

 

Sjećamo ga se svakodnevno kroz sve uloge u kojima je ostavio po djelić svoje duše. Ostavio ih je u amanet budućim generacijama, usmjeravajući svaku od njih na pravi put.