Njih dvoje, kao neznabošci, nisu marili za duhovne vrijednosti, sve dok sudbina nije promijenila tok njihovih života.

Jednog dana, Aglaida je poželjela da ima mošti hrišćanskih mučenika u svom domu, vjerujući da bi je te svijete relikvije mogle zaštititi od zla. Zadužila je Bonifatija da ode u Aziju i pronađe ono što traži, obezbedivši mu bogatstvo i pratnju robova za put. Na rastanku, Bonifatije se našalio rekavši: „Ako ne pronađem mošti mučenika, hoćeš li prihvatiti moje tijelo, ako postanem mučenik za Hrista?“ Aglaida ga je prezrivo nazvala pijanicom i grešnikom, ne shvatajući značaj njegovih riječi, prenosi Telegraf.

Bonifatije je stigao u Tars, gde je bio svjedok strašnog progona hrišćana. Mučenici su podnosili neizrecive patnje – odsječene udove, slijepilo, i najteža mučenja. Ovaj prizor duboko je potresao Bonifatija, probudivši u njemu pokajanje i ljubav prema Hristu. Glasno je uzviknuo: „I ja sam hrišćanin!“

Sudija je odmah naredio njegovo hapšenje i podvrgavanje mučenju. Bonifatije je bičevan, a potom su mu sipali vrelo olovo u usta. Na kraju, pogubljen je odsjecanjem glave, prenosi Telegraf.

Njegovi saputnici prenijeli su njegovo tijelo nazad u Rim, gdje se dogodilo čudo. Anđeo se javio Aglaidi i rekao joj da primi tijelo svog sluge, koji je sada postao svetitelj i njen duhovni zaštitnik.

Duboko potresena, Aglaida je dočekala Bonifatijeve mošti s velikim poštovanjem. Podigla je crkvu u njegovu čast, gdje su njegove mošti položene. Pokajana, povukla se iz društva i provela narednih 15 godina u molitvi i pokajanju.

Sveti Bonifatije postradao je za Hrista 290. godine, ostavivši iza sebe snažnu poruku o preobraženju grešnog života i snazi vjere. Njegov život svjedoči da je pokajanje moguće za svakoga, bez obzira na prošlost.