Staro vjerovanje kaže da je po Uspenju Bogorodičinom, Sveti Toma u njenom grobu našao samo pojas, koji je čuvao kao najveću relikviju do kraja života.

 

Kasnije je taj pojas u kovčegu prenesen u Carigrad. Kovčeg nije otvaran do vladavine Lava Mudrog. Njegova žena iznenada je oboljela i nisu joj mogli da joj nađu lijek. Jedne noći ona je usnila kako joj Sveti Toma savjetuje da se opaše bogorodičinim pojasom i da će odmah ozdraviti. Lav Mudri izmoli od patrijarha milost i kovčeg bi otvoren, carica Zoa ostavi pojas oko sebe i bi iscijeljena, a priča o tom događaju kreće u svijet.

Vjeruje se da ga je lično Bogorodica isplela od kamilje dlake. Priča kaže da je nakon njene smrti, Sveti Toma je u grobu pronašao samo pojas, ali ne i njeno tijelo, koje se Uspelo. U 14. vijeku pojas dospjeva do cara Lazara i upravo je srpski vladar bio taj koji je pojas, zajedno sa komadom Časnog krsta, poklonio hilandarskom manastiru Vatoped.

 

 

Bogorodica naredi da je odvede svojoj kući, tamo je žena lijepo dočeka, a kad večeraše gošća ustade i dade im neke trave koje nisu do tada vidjeli, reče da su nebeske, pokaza im kako da ih skuvaju i piju tri dana po Maloj Gospojini. Kako im to pokaza, tako nestade. Oni poslušaše gošću i kroz godinu dana dobiše trojke.

 

Kod Srba ovaj praznik najviše poštuju žene. Dan provode u strogom postu i molitvi, kako bi lakše rađale, a one koje ne mogu imati djecu odlaze u crkve i manastire posvećene Bogorodici i mole je za milost.

 

U našim krajevima ovaj neobični praznik najviše poštuju žene i parovi koji ne mogu da imaju djece. Oni na današnji dan odlaze u crkve i manastire posvećene Bogorodici jer se vjeruje da će im molitve donijeti potomstvo. Ima i onih koji ovaj praznik proslavljaju kao krsnu slavu.