Riječ je o sedam dama koje nas, uz Milana Salamadiju i Miljana Bobara, portparole MUPa RS, odnosno CJB Zvornik, svakodnevno informišu o aktivnostima policije, i u tom poslu snalaze se, kažu mnogi, besprijekorno. 

Jednu od njih, i to Mariju Markanović, portparolku CJB Banjaluka, koja je prošle godine spasila izbodenog mladića, nedavno je pohvalio i Dragan Lukač, ministar unutrašnjih poslova RS, na prijemu za humane i požrtvovane policajce. 

"Najviše se radujem što je mladić dobro. Te večeri kad je napadnut sa nestrpljenjem sam čekala jutro da nazovem i provjerim kako je, a da je dobro kasnije sam se i lično uvjerila prilikom posjete u bolnici", navodi Markanovićeva. 

Nesuđena doktorica oduvijek je voljela da pomaže drugima, te je položila prijemni ispit na Medicinskom fakultetu u Beogradu, ali zbog skupe školarine odustala je od tog plana, te je došla u Banjaluku, gdje je upisala Visoku školu unutrašnjih poslova. 

Sve joj je išlo od ruke, pa i borilačke vještine, a diplomu je stekla kao jedan od najboljih studenata desete klase. Umjesto bijelog mantila, obukla je plavu uniformu, i krenula u akciju  rasvjetljavanje i dokazivanje najtežih krivičnih djela. 

"Moji prijatelji i porodica smatraju da je moj posao opasan i zahtjevan, posebno dok sam radila kao inspektor. Često sam nailazila na nerazumijevanje jer nisam mogla ispoštovati dogovor za druženje, slavu, rođendan, pošto su u to vrijeme bile isplanirane akcije i morala sam raditi", kaže ona. 

Dok je radila kao inspektor, imala je priliku da djecu koja su bila u sukobu sa zakonom izvede na pravi put. 

"Ukazivala sam im da mogu porodične probleme i standarde koje im je društvo nametalo prevazići na drugačiji način, što sam u većini slučajeva i uspjela, te su se nekoliko godina kasnije dolazili zahvaliti. Neki od njih su upisali i studije", navela je Markanovićeva za "Nezavisne". 

Smatra da je u svom petogodišnjem radu uspjela izgraditi visok nivo povjerenja između policije i novinara. Saradnja sa pripadnicima sedme sile donijela joj je još nešto: postala je prepoznatljivo lice. 

"Jedne večeri dok sam se vraćala autobusom iz grada prepoznale su me tri djevojčice, kojima je, između ostalog, bila zanimljiva moja boja kose. Malo glasnije su razgovarale kako bih stekla utisak da me spominju, te su nedugo zatim tražile da im se potpišem na svesku. Rekle su mi da će kad odrastu raditi u policiji, a slične situacije imala sam i u rodnom gradu Drvaru", kaže Marija. 

POZDRAVI OD NEPOZNATIH: Na ulici, u trgovini, te drugim mjestima mnogi prepoznaju i Danku Tešić, portparolku CJB Istočno Sarajevo, kojoj sugrađani kažu "da je znaju sa televizije". 

"Često me na ulici pozdrave ljudi koje ne poznajem, a sigurno ni oni mene, nego me ponekad vide na TVu i pomisle u momentu da se znamo, a u stvari nikad se nismo ni sreli", kaže Tešićeva, te priznaje da su joj ovakve situacije simpatične. 

Ona je po zanimanju diplomirani žurnalista i sigurno bi se novinarstvom još bavila da je putevi sudbine nisu doveli u policijske vode. No, počela je raditi u CJB Istočno Sarajevo, te je završila osnovnu obuku policijskog obrazovanja i stekla status ovlaštenog službenog lica. Ispred mikrofona i diktafona je od 2005. godine.

"Porodica me maksimalno podržava i razumije moj posao. Često se dešava da se novinari i mi portparoli zbog nekih dešavanja moramo čuti i vikendom, praznikom, poslije podne, uveče... Ali, ja sam na takav sistem i režim života navikla, s obzirom na to da ovaj posao radim dugo. Prijatelji cijene ono što radim i često kažu kako moj posao nikad ne bi mogli raditi", navodi Tešićeva. 

I Mirna Miljanović, načelnik Odjeljenja za odnose s javnošću MUPa RS, u MUP je došla iz novinarstva. Morala je proći šestomjesečnu osnovnu policijsku obuku, kako teoretsku, tako i praktičnu. Njenim prijateljima bilo je neobično da ide na streljanu na gađanje, da uči rastavljati i sastavljati pištolj, ali navikli su. 

A morali su se njeni prijatelji naviknuti i na to da je često zauzeta. Čak i članovi porodice naučili su da kad je "vanredno stanje" Miljanovićevu neće dobiti ni na telefon, jer tad taj usijani aparat opsjedaju drugi. 

"Prednosti mog posla su istovremeno za nekog mane. Uvijek je dinamično, uvijek je neka frka, telefon stalno zvoni. Uglavnom, teško je planirati normalan radni dan, ali sve je lakše kad radite sa ljudima koji razumiju vaš posao", kaže Mirna. 

Da ostane anonimna ni njoj nije pošlo za rukom. 

"Najsmješnija situacija bila je kad me medicinska sestra usred porođaja u rađaonici pitala jesam li promijenila posao jer se već neko vrijeme ne oglašavam ispred MUPa", kaže nam Mirna. 

TELEFON NONSTOP U RUKAMA: Posao policajca Ljerka Stanimirović, pomoćnik načelnika CJB Doboj, koja je zadužena i za praćenje odnosa sa javnošću, opisuje kao humano i časno zanimanje koje nije samo profesija.

U policiji je počela raditi sticajem okolnosti. Završila je Filozofski fakultet u Sarajevu i po zanimanju je profesor filozofije i sociologije. Otac joj je bio vojno lice, a majka je radila kao službenik u policiji, ali Stanimirovićeva nije razmišljala o tome da slijedi njihov put. 

Smatrala je da se ne bi uklopila u hijerarhijski način rada, čisto zbog njene lične prirode, jer je instinktivna osoba i često se, kako kaže, rukovodi svojim osjećanjima. 

"Međutim, radeći ovaj posao jednostavno sam prihvatila i zavoljela način funkcionisanja u policiji, gdje se samo kolektivnim radom mogu postići rezultati, a u kojem vas opet niko od kolega ili nadređenih ne sputava da postignete svoj lični maksimum", navodi Stanimirovićeva. 

Kao i uz njene koleginice, uz Ljerku je uvijek telefon i očekuje poruku ili poziv. 

"Moju porodicu i prijatelje je to pomalo nerviralo, ali navikli su. Kad izlazim iz stana da bih obavila kupovinu ili iz nekih drugih razloga, mlađi sin uvijek pita: Jesi li ponijela telefon, zvaće te", priča nam Stanimirovićeva. 

Nedavno je imenovana za pomoćnika načelnika CJB Doboj i kaže da joj to imponuje, i to ne samo zbog ličnog uspjeha. Vjeruje, kako ističe, da svaka osoba svojim radom može napredovati u poslu kojim se bavi. 

"Sve u životu morate raditi s voljom i odgovorno, otvorenih karata, imati svoje mišljenje i stav o određenoj situaciji, a još ako vam i sagovornik ima jasan stav možda zvuči nevjerovatno ali brzo se nađe zajedničko rješenje za svaku situaciju", podvlači Stanimirovićeva. 

Ona dodaje da o sebi i ne razmišlja kao o rukovodećem radniku, već isključivo kao policijskom službeniku koji se trudi pružiti najviše što zna i može na svom radnom mjestu. Imala je ponude za promjenu radnog mjesta koje, kako kaže, nije ozbiljno ni razmotrila. 

"Ovaj posao volim i ja ga, u stvari, živim", ponosno kaže Stanimirovićeva. 

Svoju želju davno je prepoznala i Aleksandra Simojlović, portparolka CJB Bijeljina, čiji su se snovi ostvarili. Sa 15 godina htjela je da upiše kriminalistiku. 

"Kad radite posao koji volite, onda sve dosta lakše podnosite, uključujući i stres. Nažalost, danas je stres sve više prisutan oko nas, ali treba pronaći recept kao ga prevazići i biti jači od njega", napominje Simojlovićeva. 

Formulu da nadjača stresne situacije ona ima, i u borbi s tim problemom izlazi kao apsolutni pobjednik. 

"Kad god imam vremena trudim se da trčim i da na taj način izbacim iz sebe svu negativnu energiju", otkriva Simojlovićeva. 

Često joj prilaze sugrađani, koji joj pričaju svoje probleme i očekuju pomoć. Još češće je zovu novinari, tako da i ona dosta vremena provodi uz slušalicu. 

"Telefoni stalno zvone, uvijek morate biti dostupni i često ne možete da isplanirate svoje slobodno vrijeme za sebe. Ali, kad radite posao koji volite sve je dosta lakše", zaključuje Simojlovićeva. 

STRES BRZO OTJERAJU: I Zvezdani Alendarević (CJB Prijedor) oduvijek je bila želja da se bavi poslom kroz koji bi imala mogućnost da pomaže ljudima, koji je dinamičan i kroz koji bi se svakodnevno susretala sa novim situacijama i novim izazovima. 

"Kroz deset godina radnog staža obavljala sam poslove inspektora za opšti kriminalitet, inspektora za privredni kriminalitet i trenutni posao inspektorportparol. Svaki od ovih poslova je težak na svoj način, kao i posao policijskog službenika uopšte, ali smatram sebe osobom koja nije lako podložna stresu i uvijek polazim od stanovišta da za svaku situaciju i problem postoji rješenje", navodi Alendarevićeva. 

Poput nje, i Jovana Cvijetić (CJB Trebinje) stresa se rješava uspješno, i to kroz hobije. 

"Po prirodi sam hiperaktivna osoba, tako da mi ovaj posao nije težak", napominje Jovana. Ona je u MUPu RS kratko, s tim što kaže da ne zna ni kako ni zašto se odlučila za posao policajca, te da je to jednostavno došlo samo od sebe. 

"Mislim da kao i svim roditeljima, majci nije drago što joj je kćerka otišla u policiju, ali podržava moj izbor, kao i svi drugi dragi ljudi koji su posmatrali kako odrastam i krčim sebi put u MUPu RS", priča Jovana. 

Kolege su joj uvijek tu, da je kao početnika, ali i kao tzv. nježniji pol podrže. 

"To je prednost rada u Hercegovini, što još vlada patrijarhalni način vaspitanja, tako da i tada i sada imam kolege koje će me zaštititi", napominje Cvijetićeva.