"Badnjak danas simbolizuje rađanje nove hrišćanske ere iz pepela starog svijeta", kaže etnolog Dragomir Antonić.

 

Po hrišćanskim shvatanjima badnjak je simbol drveta koje je Josif unio u vitlejemsku pećinu i založio ga da ugrije bogorodicu Mariju i tek rođenog bogomladenca Isusa. S druge strane, etnolozi i antropolozi podsjećaju na to da je poštovanje svetog drveta mnogo starije i da se samo nadovezuje na prastare staroslovenske običaje i vjerovanja.

 

"Drevni običaji i religijska shvatanja porijeklom iz praslovenske zajednice održali su se među južnim Slovenima bolje nego kod ostalih slovenskih naroda upravo zato što su se spojili s hrišćanskom mitologijom i ritualnom praksom", kaže antropolog Jovan Janićijević.

 

Još su antički putopisci opisivali Slovene kao narod koji poštuje šume i vode, a hrast navode kao njihovo najsvetije drvo s božanskim duhom.

Zato po selima i danas domaćini s badnjakom razgovaraju, zasipaju ga pšenicom i zalivaju vinom prije no što ga poseku, a ukućani svetom drvetu pevaju "Badnjače, rođače" dok ga unose u kuću.

 

Familijaran odnos Srba s badnjakom rasvijetlio je etnolog Veselin Čajkanović.

 

Po njemu, svečana badnja večera je bila posvećena utemeljivačima porodice i roda, čija je duhovna hrana na onom svijetu bila radost zbog okupljanja potomaka brojnih kao iskre badnjaka. Poslastice i suvo voće koje su djeca s veseljem tražila u slami razbacanoj po podu podsjećala su na to da ništa ne rađa bez korijena i da plodove koje jedemo dugujemo precima koji iz podzemnog svijeta tjeraju sjeme da klija i razvije se u bogat rod.

 

Zato ni spaljivanje svetog hrasta badnjaka usred zime, doba kad priroda prividno umire, nije čin uništenja, već nagovještaj ponovnog rođenja svijeta koji najavljuju duše svetih predaka koje ujutro u liku položajnika posjećuju dom i pozdravljaju potomke.