Ironman triatlon nastaje 1978. godine kao rezultat rasprave tri prijatelja, vojnika Džona Danbara, komandanta američke mornarice Džona Kolinsa i trenera Gordona Halera. Svoju sumnju u to ko je od njih trojice najizdržljiviji – plivač koji je u to vrijeme pobjednik trke na 3800 m, biciklista koji je pobijedio vozeći 180 km ili maratonac koji je istrčao 42,195 km, odlučuju da riješe organizovanjem triatlona u kom će sve tri discipline, sa pomenutim kilometražama, biti zastupljene.

Ipak, u to vrijeme nijedan od njih ne zna da, bez obzira na aktivnost, njihov metabolizam ima istu granicu, a to je da pri dugotrajnom naporu sagorijeva najviše dva i po puta više kalorija u odnosu na svoj bazalni metabolizam.

Do ovog otkrića tek nedavno dolaze istraživači sa Univerziteta Djuk, u Sjevernoj Karolini, koji su, ispitujući reakcije organizma na fizičke aktivnosti koje traju danima, nedeljama pa čak i mjesecima, utvrdili da ljudi mogu da sagorijevaju kalorije najviše dva i po puta brže u odnosu na svoj bazalni metabolizam. Interesantno je da ovu granicu nisu uspjeli da pređu čak ni najbrži ultra maratonci. To, drugim riječima, znači da će organizam, kada se pređe ova granica, početi da razgrađuje sopstveno tkivo kako bi nadoknadio nedostatak kalorija.

„Granice mogućeg su ipak definisane“, navodi koautor istraživanja, vanredni profesor evolutivne antropologije, doktor Herman Poncer sa Univerziteta Djuk.

Digestivni trakt jednostavno nije u stanju da razgradi veću količinu hrane. To znači da čak i ukoliko jedete više tokom izlaganja dugotrajnim fizičkim naporima, maksimalna količina kalorija koju crijeva mogu da apsorbuju ostaje ista – najviše dva i po puta više u odnosu na vaš bazalni metabolizam, objašnjava Poncer.

Za potrebe istraživanja tim je mjerio dnevnu potrošnju kalorija grupe sportista, učesnika „Trke kroz Ameriku“ (The Race Across America), čija se staza protezala od Kalifornije do Vašingtona. Kako bi to postigli, atletičari su tokom pet mjeseci morali da trče šest maratona nedeljno.

Analizirajući dobijene rezultate, istraživači su uočili da je potrošnja energije kod svih najprije skočila, a potom, kako je vrijeme odmicalo, počela da pada, da bi se najzad poravnala sa 2,5 većom potrošnjom u odnosu na bazalni metabolizam.

Na osnovu analize urina trkača, ispostavilo se da su učesnici nakon 20 nedelja trčanja dnevno trošili čak 600 kalorija manje od očekivanog, s obzirom na kilometražu koju su prelazili. „To je odličan primjer ograničenja organizma gdje je tijelo onemogućeno da održi visok nivo energije na duži vremenski period“, navodi jedan od koautora studije.

„Možete da trčite sprint na 100 metara ili da džogirate kilometrima“, dodaje Poncer.

Zanimljivo je da je na svim trkama izdržljivosti, od Ironman-a, preko trka na Antarktiku na minusu do Tur de Fransa i bicikliranja usred ljeta, kriva sagorijevanja kalorija bila ista – u obliku slova L. Stoga su ovi nalazi doveli u pitanje jednu od ranijih hipoteza prema kojoj je ljudska izdržljivost povezana sa sposobnošću regulisanja tjelesne temperature.

Prema mišljenju istraživača, jedan od ograničavajućih faktora tokom ovakvih testova izdržljivosti leži u probavnom procesu, odnosno sposobnosti organizma da obradi hranu i apsorbuje kalorije i hranljive sastojke potrebne za tjelesne procese.

Još jedan interesantan podatak ukazuje na to da je maksimalni održivi nivo potrošnje energije kod ekstremnih sportista bio neznatno viši od metabolizma trudnica. To znači da su fiziološke granice zapravo iste za sve.

„Za neke to može biti i izazov. Međutim, nauka i funkcioniše onda kada se ispostavi da niste u pravu. Možda će neko jednog dana probiti ovo ograničenje i ukazati nam na manjkavosti istraživanja“, zaključuje Poncer.