Na svakom mjestu u prostranom dvorištu su različite vrste koje opojno mirišu.

Većinom je to starinsko cvijeće o kojem više brine Mile. I zato o cvijeću rado i često govori. Najviše je amarilisa, perunike, jorgovana, ljubičice, kadife, božura, snježnih lopti, dragoljuba, muškatli, jagorčevina, nevena, hortenzije, pijetlove kreste...

"Cvijeće opušta, njegove boje djeluju umirujuće. Nekada je kod nas, u ovom dvorištu i kući,  bilo deset puta više cvijeća nego sada. Bilo je saksija okačenih o stare grede, pored ograde, kapije, bunara, svuda. Sada je toga manje, ali jednako uživam u cvijeću  dok ga okopavam, zalijevam ili posmatram", kaže Mile Bundalo, cvjećar u osmoj deceniji. Pohvalio se da poznaje i latinske nazive pojedinih vrsta, što njegovoj supruzi Nadi, kako reče, baš i ne uspijeva.

Ona se pridržava starinskih naziva isključivo na srpskom jeziku.

"Jagorčevina je primula na latinskom, muškatla je na latinskom pelagronium, bijele snježne lopte ili majska ruža na latinskom se nazivaju viburnum opulus, a ljubičica je viola..."

U takozvanim starinskim baštama, priča Mile, najuspješniji, a najstariji cvjećar među Bundalama u Devetacijma i okolini, uvijek su rasle biljke koje su predivno mirisale i imale neobičan oblik cvijeta.

"Te biljke bile su otporne na sušu, na razne bolesti i štetočine i nisu imale veliku potrebu za održavanjem, prihranjivanjem i navodnjavanjem, a opet su uvijek bile privlačne, lijepo su izgledale i ukrašavale prostor", podsjeća Mile Bundalo.

Žene ili djevojke cvijeće su sadile oko bunara, najčešće kadifu ili peruniku…

"Oko bunara je uvijek bilo dovoljno vode za zalijevanje. Zato je cvijeće bujalo i bogato cvjetalo. Bunarska voda oduvijek je predstavljala izvor života, blagodat za svaku kuću i porodicu", opisuje Mile navike ljubitelja cvijeća u svome kraju.