Srbi iz Vrlike, koji su u „Oluji" morali da napuste svoja ognjišta, prenijeli su običaj čuvanja Hristovog groba u Beograd. Tradicija, koja je negovana čak i tokom Drugog svjetskog rata, prekinuta je 1995. godine, ali je obnovljena u beogradskom naselju Batajnica deset godina poslije egzodusa. 

Osnovano je i Društvo čuvara Hristovog groba koje čine ljudi iz tog kraja, jer jedini uslov da budete Čuvar je da ste rođeni ili imate porijeklo iz jednog od sela iz okruga manastira Dragović, podignutog davne 1395. godine.

Čuvari su se i ove godine okupili na Veliki petak i izabrali harambašu, najboljeg i najodgovornijeg — vođu garde. Ovoga puta to je Petar Arambašić koji se prvi put, kako se to kaže „obukao" poslije vojske. Biti harambaša je velika čast, kaže Petar za Sputnjik.

„Svi koji dođu imaj upravo da biraju ili da budu birani za harambašu, to je demokratska procedura. Moje zaduženje je da uvodim stražu u crkvu, ali i da obučim mlade momke koji su se prvi put obukli. Ne smijenjujem ih po strogom režimu, na svakih tri do pet minuta. Zavisi od toga koliko nas je, ove godine tu je 16 čuvara", kaže za Sputnjik harambaša Petar.

Čuvanje groba počinje od trenutka iznošenja plaštanice, gardisti se smjenjuju sve do Vaskrsa. Kada harambaša udari puškom o pod crkve, stari čuvari se izmaknu, a novi zauzmu njihova mjesta. Simbolično zauzimaju stražarska mjesta u hramu Presvete Bogorodice, po dvojica sjeverno i južno od Hristovog groba.

Nose tradicionalnu nošnju vrličkog kraja, sa kuburom i jataganom za pojasom i drvenom replikom puške u rukama. Nošnja je izuzetno teška, između 15 i 18 kilograma, još jedan od razloga što Čuvar ne može da bude svako. Izuzetno je bogato ukrašena, a vez na njoj jedinstven. Pojedine nošnje donijete iz Dalmacije čuvaju se više od sto godina, a nove veze harambašina majka, baka Boja, koja gazi osamdesetu.

Jedan od najstasitijih čuvara je Mirko Milaš, rođeni Zemunac, budući novinar, koji je poslije pradjede prvi u porodici obukao nošnju Čuvara. Tradicija je nešto što treba da se čuva, kaže Mirko za Sputnjik. 

„Ponosan sam što vučem korene iz tog kraja. Lijepo je biti dio ove priče, ne dešava se često da si jedinstven u društvu, pogotovo u 21. vijeku kada svi negdje srljaju, niko ne gleda da sačuva nešto svoje, tradicionalno. Moji prijatelji su oduševljeni, dolaze, podržavaju me i onda sam ponosan na to što jesam, Čuvar Hristovog groba", kaže Mirko za Sputnjik. 

Otkud običaj čuvanja Hristovog groba u sjevernoj Dalmaciji, u gradiću smještenom između planina Dinare, s jedne, i Svilaje i Kozjaka, s druge strane, nije pouzdano utvrđeno. Činjenica je da je star koliko i pravoslavni hram u Vrlici, ali tačno porijeklo tradicije čuvara Hristovog groba nije poznato. Pretpostavlja se da ga je u Dalmaciju donio sveštenik koji je bio na hodočašću u Jerusalimu, ali postoji i vjerovanje da je straža uvedena u crkvu da bi Čuvari štitili narod od turskih napada.

Kada je dio pravoslavaca u Dalmaciji prihvatio drugu vjeru, običaj je sačuvan i kod katolika u Vrlici. Nekada su se čuvari različitih vjera posećivali tokom vaskršnjih praznika, ali je taj običaj rat prekinuo.

Iako se malo ljudi vratilo u stari kraj, Vrličani sa ponosom ističu da su 2013. godine običaj obnovili i u svom mjestu. Pošto se Vaskrs poklopio sa praznikom rada, ove godine čak je više čuvara u crkvi Svetog Nikole u Vrlici, nego u Batajnici. Tradicija je da vitezovi iz Vrlike, poslije Vaskršnje liturgije, zapjevaju pjesme svog kraja — ojkače. Tada se čuju diple, ali i igra gluvo kolo.

Taj običaj Dalmatinske Zagore jedini je dio tradicije prekodrinskih Srba koji se nalazi na Listi nematerijalnog kulturnog naslijeđa Republike Srbije. Običaj je jedan od kandidata za Uneskovu listu nematerijalne svjetske kulturne baštine.