Počevši od kasnih 1800-ih, počele su se pojavljivati ​​mnoge teorije o tome šta bi moglo uzrokovati déjà vu, što na francuskom znači “već viđeno”. Ljudi su mislili da to možda proizlazi iz mentalne disfunkcije ili možda neke vrste moždanog problema. Ili je to možda bilo privremeno ‘štucanje’ u inače normalnom radu ljudskog pamćenja. No, sve do nedavno ova tema nikako nije dolazila na red u području nauke, piše The Conversation.

 

Početkom ovog vijeka, naučnik po imenu Alan Brown odlučio je napraviti pregled svega što su istraživači otkrili o déjà vu do tog trenutka. Mnogo toga što je uspio pronaći bilo je začinjeno paranormalnim, povezano s nadnaravnim stvarima, poput prošlih života ili psihičkih sposobnosti. Pronašao je studije u kojima su ispitani obični ljudi o njihovim déjà vu iskustvima. Iz svih tih radova, Brown je uspio prikupiti neka osnovna otkrića o ovom fenomenu. Na primjer, utvrdio je da otprilike dvije trećine ljudi doživi déjà vu u nekom trenutku svog života. Utvrdio je da je najčešći okidač za déjà vu scena ili mjesto, a sljedeći najčešći okidač je – razgovor. Utvrdio je i da je kroz vijekove u medicinskoj literaturi bilo nagovještaja o mogućoj povezanosti između déjà vu i nekih vrsta napada u mozgu.

 

Brownova recenzija dovela je temu déjà vu u sferu mainstream nauke jer se pojavila u naučnom časopisu koji obično čitaju naučnici koji proučavaju spoznajne procese, a takođe i u knjizi namijenjenoj naučnicima. Njegov je rad poslužio kao katalizator naučnicima da osmisle eksperimente za istraživanje déjà vu.

 

Podstaknut Brownovim radom, još jedan istraživački tim počeo je sprovoditi eksperimente s ciljem testiranja hipoteza o mogućim mehanizmima déjà vu. Istraživali su skoro vijek staru hipotezu koja je sugerisala da se déjà vu može dogoditi kada postoji prostorna sličnost između trenutne scene i scene koje se niste prisjetili u sjećanju. Psiholozi su ovo nazvali gestalt hipotezom familijarnosti.

 

Na primjer, zamislite da prolazite pokraj bolničke stanice na putu u posjeti bolesnom prijatelju. Iako nikada prije niste bili u ovoj bolnici, zapanjeni ste osjećajem da jeste. Temeljni uzrok ovog iskustva déjà vu mogao bi biti taj da raspored scene, uključujući namještaj i određene predmete u prostoru izgleda kao neka druga scena koju ste doživjeli u prošlosti.

 

Možda je način na koji je smještena stanica za njegu – namještaj, predmeti na pultu, način na koji je prostor povezan s hodnikom – isti kao što je bio raspoređen set stolova za dobrodošlicu na školskom događaju na kojem ste bili godinu dana ranije. Prema gestalt hipotezi familijarnosti, ako vam ta prethodna situacija sa sličnim izgledom kao sadašnja ne padne na pamet, mogli biste ostati samo s jakim osjećajem familijarnosti za trenutnu.

 

Kako bi istražio ovu ideju u laboratoriji, tim je upotrijebio virtualnu stvarnost kako bi smjestio ljude unutar scena. Na taj način su mogli manipulisati okruženjima u kojima su se ljudi nalazili – neke su scene dijelile isti prostorni raspored dok su inače bile različite. Kao što je predviđeno, vjerojatnije je da će se déjà vu dogoditi kada su ljudi bili u sceni koja je sadržavala isti prostorni raspored elemenata kao ranija scena koju su gledali, ali je se nisu sjećali.

 

Ovo istraživanje sugeriše da jedan od faktora koji pridonosi déjà vu može biti prostorna sličnost novog prizora s onim u sjećanju kojeg se trenutno ne uspijeva svjesno prizvati u sjećanje. Međutim, to ne znači da je prostorna sličnost jedini uzrok déjà vu. Vrlo je vjerovatno da mnogi faktori mogu doprinijeti onome što prizor ili situaciju čini poznatom. U toku su dalja istraživanja kako bi se ispitali dodatni mogući faktori koji dovode do ovog tajanstvenog fenomena, zaključuje The Conversation.