Pisac iz Hrvatske Miljenko Jergović, kome je preksinoć u Kulturnom centru Novog Sada uručena nagrada za prozu „Milovan Vidaković“, gostovao je u popularnoj „Zmaj Jovinoj” gimnaziji, gdje je odgovarao na pitanja gimnazijalaca o pisanju, književnosti i novinarstvu, sjećanjima i uspomenama, svojim uzorima.

„Zvuči pomalo nepristojno, ali meni je Branko Ćopić puno važniji od Dostojevskog. Možda je to zato što sam ja malo retardiran“, kazao je pisac i izazvao smijeh u sali.

Pričao je o tome da ima nekoliko knjiga koje ga najduže fasciniraju, a da je među njima dječji roman „Junaci Pavlove ulice“ mađarskog pisca Ferenca Molnara, koji ga je „pokosio“ u školi. „Većina knjiga koje čovjeka stvarno pogode su ili jako tužne ili silno smiješne, a ovo je prva užasno tužna knjiga u mom životu i tu sam vidjeo šta stvarno znači roman“, objasnio je.

Iz tog vremena, sjetio se i Ćopića, pa je đacima kazao da kad čovijek odraste, onda shvati da stvari s dječjim i omladinskim knjigama stoje malo drugačije i da je „taj Ćopić mnogo važniji od većine odraslih pisaca“.

Na pitanje „poezija ili proza“, odgovorio je da je greška samo u tom „ili“, dodajući da kod Ive Andrića tekst obično zvuči kao da nije „goli prozni“.

Moć književnosti u 21. vijeku je ista, smatra Jergović, kolika je bila i u prvom ili u 17. vijeku. „Uvijek je imala moć nad onima koji čitaju knjigu, a problem sa knjigom je što je neuticajna među onima koji ne čitaju. Čitanje je oblik svakovrsne povlašćenosti“, naveo je u odgovoru učeniku.

Jergović je pričao i o tome da nema percepciju sebe kao pisca, već privatne osobe sa imenom i da se sigurnije osjeća kao „čitalac“, mada je već sa sedam godina znao da će biti pisac i to rekao majci, a da mu je ona odgovorila nešto što mu je palo „strašno teško, kao kanta vode ili šamar”: „Pa hoćeš, ako budeš imao talenat”.

Tišina i samoća, po njegovim riječima, idealni su za pisanje u književnosti, ali jedan od preduslova za to jeste kontakt sa svjetom.

Jergović, koji objavljuje i novinske članke, kazao je da ne živi između književnosti i novinarstva, već da se bavi – pisanjem, i da mu nikad ništa pametnije nije na pamet palo, nego da bude to što jeste.

U Novom Sadu učestvuje na 12. Međunarodnom festivalu proze „Prozefest“ u organizaciji Kulturnog centra grada, pod čijom kapom se dodjeljuje nagrada „Milovan Vidaković” i njeguje neposredni kontakt pisca i mlađe publike. Ranije su istu nagradu, po imenu začetnika srpskog romana (1740–1841), ponijeli: Peter Handke, Orhan Pamuk, Mario Vargas Ljosa, Giljermo Martines, Jevgenij Vodolazkin, Milisav Savić, David Albahari, Slobodan Tišma...

Na svečanom uručenju nagrade, Jergović je istakao da mu je posebno važno to što priznanje prima u Novom Sadu, gradu pisaca koji su ga životno odredili. „Ovo je za mene grad Lasla Vegela, Vojislava Despotova, Vlade Kopicla, grad kome nije bio dovoljan jedan veliki Tišma, nego ih ima dvojicu, i grad mnogih drugih pisaca“, naveo je.

Pisac, esejista i kritičar rodom je iz Sarajeva, a po njegovoj biografiji, „poslednjih dvadeset i pet godina, koliko ne živi u rodnom gradu, uložio je u stvaranje fikcionalnog Sarajeva, Mejtaša i Sepetarevca, koji sa istoimenim stvarnim toponimima mogu, ali i ne moraju imati veze“. Autor je četrdesetak knjiga proze, romana, eseja i pesama, te knjiga epistolarne proze (sa Semezdinom Mehmedinovićem i Svetislavom Basarom). Prevođen je na dvadesetak jezika.