Balkan nije ni istok, a ni zapad Evrope. Zbog toga valjda često služi kao tampon zona za razne uticaje i sukobe. Vijekovno patrijarhalno vaspitanje, jak uticaj religije, doba komunizma, sve je to oblikovalo našeg čovjeka i doprinijelo da on ima prepoznatljivu specifičnost. Iz svega navedenog kao da smo pokupili najbolje, zadržali ponešto loše, i sve sklopili u jednu cjelinu koja je jako dobar spoj. Taj spoj, kada proključa ono divlje slovensko u našoj krvi, zna se pretvoriti i u kratak spoj.

Prepoznatljivi su balkanci svuda u svijetu. To su oni ljudi koji, u tim sredinama u koje su rasuti, prvi priskaču u pomoć, poštuju zemlju u kojoj žive i zarađuju, jedino su doduše malo glasniji od domicilnog stanovništva. Usvojili su većim dijelom dobro i loše što taj zapadni svijet propagira, i kako funkcioniše.

Interesantnije je kako mi koji smo ostali na Balkanu, to jeste “mali Rusi” kako na nas mahom gledaju zapadnjaci, glumimo Engleze, Nijemce i Francuze, kako vizuelno, tako i duhovno. Lažan osmjeh, učtivost u marketinške svrhe, odsustvo empatije, otuđenost, opoganjeni muško - ženski odnosi, lični interes ispred svega, opšti nemoral kao model ponašanja. Sve to počinjemo lako da usvajamo kao alternativu stegama koje je decenijama nametao komunizam. To je kao kada dijete koje je predugo bilo pod strogom kontrolom roditelja, ode zbog studiranja ili posla u veliki grad, pa se  transformiše u probisvjeta ili prostitutku. Preuzimanje vizuelnog identiteta zapadnog evropljanina je samo estetski donekle odbojno, ali manje bolno. Teže pada što se pretvaramo u nemoralne uniformisane klonove koji gube svoj duhovni identitet. Što je još gore, dobrovoljno to činimo, potpomognuti šundom koji propagiraju pojedini mediji.

Zašto nas je sramota biti vjernik, voliti svoj grad, državu, bračnog druga, biti porodičan u pravom smislu riječi, poštovati rodbinu, prijatelje i komšije, biti učtiv, pomagati? Na cijeni su osionost, taština, gordost, samopromocija, nadobudnost. Baš je “cool” prezirati svoju zemlju, svoj narod, biti “građanin svijeta”. Ako ideš npr. u crkvu nedjeljom mnogi će te gledati sa podsmjehom, a neki smatrati i vjerskim fanatikom. Ubijedili su nas u dobroj mjeri da trebamo biti autošovinisti. Preziremo vrijednosti koje su nam u zaostavštinu ostavili naši vrli preci. Dozvolimo li da ovo ode u krajnost, ne budemo li promijenili kurs i drugačije vaspitavali pokoljenja, nema nam spasa. Već smo prilično poniženi i poraženi, otuda i ovaj fenomen mržnje ka sebi. Ne trznemo li se, ne probudimo li uspavani ponos, poraz će biti potpun, a naša zemlja će postati prazna ljuštura. Prazna ljuštura koju niko ne voli, lak je plijen za one koji svoje vole i cijene. Nama će ostati da se “manekenišemo”, glumimo Engleze, i nosimo tuđe zastave. Samo što tada nećemo ni imati izbora za razliku od ovog vakta. Za sada još imamo čemu da se vratimo. Svome narodu, zastavi, vjeri i ponosu. Pri tome druge i drugačije naravno poštovati iskreno, njegovati odnose, i uzajamno pomagati. Može se istovremeno biti prosvijećen i sačuvati vlastiti identitet, lažu nas da ne može.

Piše: Stojan Krunić