Miroslav Lukić u Ugljevičkoj Obriježi ovih dana u 50 kazana preradio je pet tona šljive. Rakiju pravi po tradicionalnom receptu naslijeđenom od oca i djeda.

Uz kazan se druže, okupi rodbinu i prijatelje, pojede se i popije, a često i zasvira i zapjeva.



"Posao se završiti mora, ali sve je lakše i ljepše u društvu. Godinama se okuplja ista ekipa i dobro smo uigrani, svako zna šta je njegovo zaduženje. Koliko god da bude rakije, zadovoljni smo jer pečemo samo za vlastite potrebe, a pravi poznavaoci ovog pića znaju da dobra rakija nema cijenu", kaže za InfoBijeljina Miroslav.

Jedan od glavnih majstora Dragoljub Ristanović iz Modrana koji ovaj posao radi već decenijama.



"Dok je nas Srba, rakija će se peći.  A o svemu se mora voditi računa. Treba brinuti o voćnjaku, pa kad šljiva prispije, onda se stavi u kace da odstoji 21 jedan. Mora se kontrolisati svaka faza proizvodnje, od izbora trenutka berbe voća, fermentacije, destilacije. Ove godine je zbog suše, šljiva „manje bacala“, pa smo po kazanu vadili od pet do 10 litara, a neki prosjek je 12 litara. S obzirom da se ništa se u kom ne dodaje kvalitet je osiguran. Većina rakije koju mi vadimo je od 40 do 42 stepena mada ima i onih koji prave prepečenicu i do 60 stepeni", kaže za InfoBijeljina domaćin. 

Velibor Ivanović nema svoje šljivike, ali svake godine šljivu kupi od majevičkih voćara. Ove godine uzeo je 1.200 kilograma. 

"Kilogram sam plaćao po 80 pfeninga. A imali smo oko 5, 6 litara po kazanu, što je ispod prosjeka. Osim šljive za koju sam dao skoro 1.000 maraka, treba platiti i kazandžiju, dati ušur kao u stara vremena, potroši se tu i drva i struje a ima i drugih troškova. Ako bi se gledala ekonomska računica, nema je.  Jer litar dobre rakije ne može biti jeftiniji od 20 KM. Ali  nije isto piti čistu rakiju i onu u koju se dodaje šećer i ko zna šta još. I što je još najvažnije nema šljive do požegače. Sve ove druge sorte, poput čačanske rodne, čačanske ljepotice,  nemaju taj „šmek“. Zato moramo čuvati te naše stare autohtone vrste", kaže ovaj domaćin. 

Velibor priznaje da se kao građevinac i ne razumije mnogo u ovaj posao ali rado uči. Dodaje da pečenje rakije nema cijenu jer je i dio naslijeđene tradicije.

"A srpski narod kroz vijekove održali su upravo običaji, tradicija, kultura, jezik i pismo. Rakiju sam pekao nekada sa svojim ocem, djedom. Sad tome učim svoju djecu. I ne samo pečenju rakije, nego da znaju i za lilanje, pečenje pečenice na Badnji dan, druge običaje. Moramo to što baštinimo od predaka čuvati za buduća pokolenja", kaže Velibor. 

Majevičko - semberski kraj ima dugu tradiciju u proizvodnji voća i voćnih rakija. Spoj klime, zemljišta, osunčanosti, vjetrovi, daju našem voću i rakijama karakteristične arome, autentičnost i kvalitet.

Najtraženija i nacjenjenija je šljiva požegača koja svuda u svijetu izumire, a ima je još samo na Majevici i ponekim dijelovima Srbije. Prije par godina pokrenute su i aktivnosti na brendiranju i zaštiti geografskog porijekla rakija kako bi ih što lakše plasirali na ino - tržište.



A dokaz da majevička šljivovica  ima ogroman potencijal su brojne nagrade na sajmovima i festivalima.