Psiholog Ralf Hertvig i njegove kolege s berlinskog Instituta Max Planck proučili su podatke iz Ankete o starenju u sklopu koje je u razdoblju od 1990. do 1993. godine ispitano više od 500 osoba starijih od 70 godina, a podaci su praćeni do 2009. godine.

Ustanovili su da je polovina deka i baka koji su povremeno brinuli o unucima bila živa i 10 godina nakon prvog razgovora, a oni koji to nisu upražnjavali, kao i oni koji nisu imali unučadi, umrli su u predstojećih pet godina.

"Ali, pogrešno je zaključiti da ćete, što se više angažujete na čuvanju unuka duže živjeti", upozorio je Hertvig.

Rezultati ranijih studija u sklopu kojih su dede i bake bili zaduženi za cjelodnevno čuvanje unuka pokazali su da je takav zadatak za njih bio vrlo stresan i iscrpljujuć.

"Potrebno je pronaći zlatnu sredinu", kaže Hertvig, dodajući da bi trebalo slušati unutrašnji glas.

"Očekivanje bilo čega zauzvrat moglo bi vrlo brzo rezultovati frustracijom ako ne uslijedi neka vrsta zahvalnosti".

"Erhard Hakler, direktor njemačkog Nacionalnog udruženja starijih osoba (DSL), i sam deda, kaže da ga povremena briga o unucima održava mentalno i fizički zdravijim.

"Jednostavno učestvujte u svemu, bez obzira na to da je li riječ o društvenoj igri ili odlasku na bazen. Jer, bez unuka to vjerovatno ne biste činili", kaže.

Istovremeno ističe da nema ničeg neobičnog u tomu što niko od deda i baka ne želi biti "bejbisiter" 24 sata, te da to treba jasno istaknuti na samom početku.

"Svojoj djeci možete reći: Volimo unuke, ali podizali smo vas i sad nam treba malo slobodnog vremena za nas same", predlaže Hakler.

I osobe bez unuka koje su angažovane u raznim društvenim događanjima imaju duži životni vijek.

"Za dobar, kvalitetan život najvažnije je osjećati se potrebnim", kaže Kristof Englert, naučnik s Leibniz instituta za starenje u Njemačkoj.

U procesu starenja važno je osjećati se cjenjenim i potrebnim, te imati osjećaj vrijednosti bez obzira na to ispunjava li vas čuvanje unuka ili neki drugi angažman, zaključuje Englert.