Brankovo odrastanje u Nišu za vrijeme Drugog svetskog rata znatno je doprinijelo njegovom psihološkom smislu jer je postao jedan od začetnika tema smrti i stradanja, kako u svojoj tako i u srpskoj poeziji.

Kada je došao u Beograd, Branko je pune tri godine obilazio redakcije mnogih časopisa ali nije naišao na razumijevanje. Prve pjesme u glavnom gradu mu objavljuje Oskar Davičo 1955. u časopisu "Delo", i time mu otvara vrata ostalih izdavača i stranice brojnih časopisa. Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka pjesama "Uzalud je budim" 1956. godine, kojom postiže uspjeh kod publike i kritičara, a potom i zbirke pjesama: "Smrću protiv smrti" (zajedno sa Blažom Šćepanovićem, 1959), "Poreklo nade" (1960), "Vatra i ništa" (1960), "Krv koja svetli" (1961) i mnoge druge.

Te godine nastanjuje se u Zagrebu i radi kao urednik na Radio-Zagrebu. Sticaj mnogih okolnosti učinio je da Branko Miljković doživi duboko razočaranje i učini nekoliko poteza u vrlo kratkom vremenu: piše sebi rođendansku pjesmu; dopisom Dugi, datiranim 27. januarom 1961, odriče se svoje poezije i žali što ne može vratiti Oktobarsku nagradu Beograda (bio je najmlađi dobitnik ove nagrade za knjigu "Vatra i ništa")...

I na kraju, u noći između 11. i 12. februara 1961. godine nađen je obješen u šumi na zagrebačkoj periferiji. Njegovo pjevanje trajalo je samo sedam godina - iz života je otišao u dvadeset sedmoj godini.

Zanimljivo je da se i dan danas nagađa o njegovoj smrti s obzirom na to da se Branko objesio o drvo za koje se sumnja da je bilo suviše maleno i kako bi "izdržalo krupno tijelo srpskog pesnika", prema rečima književnika i pravnika Tanasija Mladenovića.