Mladi poljoprivrednici međusobno se pomažu i oslanjaju jedan na drugog, rame uz rame obrađuju 27 hektara i neprekidno ulažu u stočarstvo i mehanizaciju kako bi unaprijedili porodično gazdinstvo. Na vjekovnom ognjištu vide svoju perspektivu. 

- Svoj gazda na svome, nema cijenu. Sam sebi određuješ šta, koliko i kad, moraš da radiš. Ne teče ni u inostranstvu med i mlijeko, ali ne želim da kudim život tamo. Samo znam da ko god hoće da vrijedno radi, može i ovdje da živi lijepo - kaže Pero za portal InfoBijeljina. 

Braća odu često u Švajcarsku na par mjeseci, tamo rade i ono što zarade donesu i ulažu u svoje imanje. 

- Čim zavrsimo sa sječom kupusa i vađenjem krompira, otići ću ponovo. Tamo se mnogo cijene znanje i trud. To što zaradim usmjerim na zasnivanje novog proizvodnog ciklusa, kupovinu mehanizacije. Poljoprivreda je fabrika pod otvorenim nebom, nikad se ne zna kakva će godina biti. A da živim u Švajcarskoj ne bih mogao. Nigdje nije kao u rodnom kraju. A želja mi je da naša djeca odrastaju ovdje gdje smo i mi, da ih učimo onome što su naučili naši đedovi. Moj dijete je najbolji primjer, voli sa nama na njivu, u štalu - kaže Mile.

Ljubav i sloga pomažu im da savladaju sve prepreke. Ove godine najveći izazov bila im je suša.

- Nemamo mogućnost da navodnjavamo oranice. Kukuruz nam je stradao od suše pa ga sijemo samo u drinskom pojasu. Prinosi su bili katastrofalni, oko 5,5 metara, a prethodnih godina od 8 do 9 metara. Pšenica je otpornija pa je možemo sijati i na lošijoj zemlji. Držimo ovce, krave, bikove, svinje pa smo ovršili, silirali, balirali u klasuru da ishranimo stoku. Čim vrijeme dozvoli idemo u jesenju sjetvu - kaže Pero. 

Na parcelama pod povrćem nisu imali problema s vodom jer imaju sisteme za navodnjavanje, ali jesu sa štetočinama.

- Troškovi proizvodnje su povećani, ali biće malo zarade na kupusu i boraniji. Ove godine uspjeli smo zajedničkim snagama da proizvedemo i prodamo paradajz koji je imao i kvalitet i kvantitet. Imali smo par hiljada struka industrijskog paradajiza, a nešto malo domaćeg. Prinosi odlični ali jedino što je cijena varirala pa gajba od 10 kilograma koštala od 6 do 20 KM - kaže MIle za InfoBijeljinu.

Vozni park obogatili su Belarusovim traktorom, čija je cijena zahvaljujući subvencijama Vlade Srpske umanjena za 60 odsto, a uz pomoć podsticaja planiraju da zasnuju i plasteničku proizvodnju povrća. 

- Znate kako kažu, složna braća kuću grade. Borimo se da održimo naše domaćinstvo koje su nam preci ostavili. Nije lako, ujutro prije sunca ustajemo, a kasno uveče liježemo. Ali usjevi se moraju skinuti i uspremiti. Radimo i uslužno sa kombajnom, sa traktorom, kosačicom. Posla se ne bojimo. A ko voli poljoprivredu, taj zna da se sva odricanja na kraju isplate. Život na selu ne bih mijenjao za život u gradu - kaže Pero.

Mile je mehaničar, a na imanju živi sa porodicom. I brat Pero koji je po zvanju ekonomski i medicinski tehničar, se nada da će naći srodnu dušu koja će s njim dijeliti ljubav prema poljoprivredi i selu.

Obojica su radili u struci u Bijeljini i inostranstvu, ali selo ih je othranilo pa su se vratili korjenima. Obojica su prohodali na njivi i dok ih noge nose, kažu, neće odustati od semberske ravnice koja uzvrati koliko joj se da.