Od potpisivanja sporazuma, američki poreski obveznici uložili su 2 milijarde dolara pomoći kako bi pomogli zemlji da pređe iz konflikta u normalnost. Samo u prvoj deceniji, međunarodna zajednica uložila je 14 milijardi dolara pomoći za podršku zemlji. Uprkos masovnim ulaganjima, ovaj projekat izgradnje nacije propao je. Vrijeme je da se završi, prenosi portal Banjaluka.net.

Institucionalno uzurpiranje nacionalnog suvereniteta

Srž neuspjelog pokušaja izgradnje nacije u Bosni i Hercegovini jeste Kancelarija visokog predstavnika (OHR), uspostavljena u Dejtonu kao „ad hoc međunarodna institucija odgovorna za nadgledanje implementacije civilnih aspekata mirovnog sporazuma… kako bi osigurala da Bosna i Hercegovina evoluira u mirnu i održivu demokratiju na putu ka integraciji u euroatlantske institucije.“

Njena zvanična ovlaštenja su ograničena, dajući njenim zvaničnicima pravo da „nadgledaju“, „održavaju bliske kontakte sa“, „koordiniraju“, „olakšavaju“, „učestvuju na sastancima“, „izvještavaju… Ujedinjene nacije, Evropsku uniju, Sjedinjene Države…“, i „daju smjernice.“ Međutim, ovlaštenja OHR-a nisu ni ograničena ni ad hoc. Djeluje kao imperijalni vicekralj u nedogled, s neograničenim ovlaštenjima nad izabranim liderima i institucijama zemlje.

Smjena zvaničnika BiH od strane stranih diplomata postala je prepoznatljivo obilježje postdejtonskog mirovnog procesa i traje do danas. Od 1997. do 2010. godine, OHR je smijenio ili suspendovao gotovo 200 zvaničnika sa funkcija, uključujući i izabrane predsjednike.

Svaki slučaj invazivnog stranog miješanja usporava nezavisan razvoj ključnih institucija BiH i pogoršava odnose između Bošnjaka, Hrvata i Srba. Primjera radi, prije rata, mješoviti brakovi činili su respektabilnih 13 posto svih brakova. Danas čine svega 4 posto, što ukazuje na to koliko su međunacionalni odnosi pogoršani.

Kao rezultat, zemlja je u stalnoj političkoj krizi, što sprječava napredak u društvenim, ekonomskim i drugim ključnim pitanjima upravljanja, zaključana u trajnu međunacionalnu konfrontaciju koja prijeti da podijeli zemlju duž etničkih linija. U najnovijoj političkoj krizi, OHR je naredio državnom sudu pod kontrolom Bošnjaka da osudi Milorada Dodika — predsjednika Republike Srpske, srpske polovine zemlje — na godinu dana zatvora zbog nepoštivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma,

Po nalogu OHR-a, zabranjeno mu je „obavljanje dužnosti predsjednika“ na šest godina. Sljedeće sedmice, državni tužilac, Bošnjak, pozvao je pravoslavnog Dodika „zbog podrivanja ustavnog poretka.“

Interpol je, međutim, odbio zahtjev Sarajeva da izda međunarodnu potjernicu za Dodikom, odbijajući da se uključi u volatilni unutrašnji međunacionalni sukob koji bi mogao dovesti do nasilja.

Ustavna kriza — izazvana otvorenim intervencijama OHR-a — primorala je Evropsku uniju da pojača svoju mirovnu misiju u BiH sa dodatnih 400 vojnika.

Pored ovlasti da smjenjuje zvaničnike BiH, više od 900 odluka koje je nametnuo OHR pokazuje kako strani diplomati posjeduju gotovo totalitarne ovlasti nad svakim aspektom života u zemlji, uključujući državne simbole, ekonomsku politiku, pravosudnu reformu, restrukturiranje medija, zakone o imovini, pitanja raseljenih lica i izbjeglica, pa čak i inicijative za međunacionalno pomirenje.

Ne postoji prostor koji je prepušten trima narodima BiH da njime sami upravljaju.

Moći OHR-a, međutim, ne proizilaze iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, već iz Savjeta za implementaciju mira (PIC), neformalne grupe od 55 zemalja i međunarodnih organizacija, odvojenih od sporazuma, koja uključuje i agencije Ujedinjenih nacija.

Na sastanku u Bonu 1997. godine, PIC je jednostrano odlučio da dodijeli OHR-u, kojeg on imenuje, konačnu vlast „da donosi obavezujuće odluke, kako on smatra potrebnim” i „osigura sprovođenje Mirovnog sporazuma”.

Ipak, PIC nema međunarodno pravno utemeljenje za dodjeljivanje tako širokih i neograničenih ovlaštenja. Dajući OHR-u konačnu vlast nad institucijama zemlje — takozvane Bonske ovlasti — podrivena je njegova primarna misija da omogući demokratsku tranziciju, jer se narodima BiH uskraćuje sposobnost da sami rješavaju svoje razlike.

Umjesto toga, strane moraju tražiti spoljno rješenje svojih političkih sporova, pošto suverenitet ne leži u rukama izabranih lidera, već stranih birokrata.

Ove institucionalne distorzije dodatno su pojačane nedovoljno razvijenim pravosuđem BiH, koje se često poziva da odlučuje o političkim sporovima zasnovanim na etnicitetu. Tri od sudija u Ustavnom sudu BiH (ekvivalent Vrhovnom sudu SAD-a) su stranci

koji djeluju kao presudni glas u ključnim ustavnim pitanjima, naginjući odlukama u korist centralizacijskih interesa muslimana.

„Prvobitno zamišljene kao privremena mjera”, tri strana sudije bira Evropski sud za ljudska prava (ECHR) sa sjedištem u Francuskoj, koji je dužan da se konsultuje, ali ne i da dobije odobrenje Predsjedništva BiH, tročlanog izabranog tijela — koje čine jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin.

Kada je riječ o odbrani, Evropska unija vodi privremenu mirovnu misiju u BiH, koja je sada već u 20. godini, dok su prošla obećanja o integraciji BiH u EU i NATO ostala neispunjena.

Mandat Evropskih snaga (EUFOR) obnavlja se svake godine od strane Savjeta bezbjednosti UN-a, što zahtijeva podršku Sjedinjenih Država.

Ni taj mandat nema vremensko ograničenje.

Saradnja američkog Stejt departmenta

Nakon 11. septembra, Sjedinjene Države, koje su posredovale u Dejtonskom mirovnom sporazumu, usmjerile su pažnju na globalni terorizam. Evropi je prepušteno vođenje tranzicije Bosne i Hercegovine. Ipak, američka ambasada u Sarajevu nastavila je da daje platformu ljevičarskom Stejt departmentu da se de facto postavi kao su-vladar zajedno sa OHR-om, uz malo nadzora iz preokupiranog Vašingtona.

Nijedna odluka OHR-a ne donosi se bez saglasnosti SAD-a. Svake godine, Stejt department potvrđuje neograničene ovlasti OHR-a „da primjenjuje svu neophodnu vlast, uključujući Bonske ovlasti”.

Američka vlada pokriva 1 milion dolara od operativnog budžeta OHR-a— 22 odsto od ukupnog budžeta od skoro 6 miliona dolara.

Američka ambasada takođe sankcioniše i nastoji da ukloni izabrane zvaničnike koji osporavaju ovlaštenja OHR-a. Prošlog decembra, američki ambasador u BiH nametnuo je novi zakon o gasu kojim se centralizuje upravljanje gasovodima u potpuno muslimanskoj kompaniji BH-Gas, državnom preduzeću koje je, prema državnim revizorima, duboko korumpirano i povezano s Rusijom.

Zakon je donesen kada je susjedna Hrvatska, veliki uvoznik američkog gasa, ponudila da proširi svoju gasnu mrežu u BiH.

Gasovod bi zamijenio ruski gas američkim, što bi bilo strateški korisno za SAD. Pošto bi projekat prolazio kroz područja naseljena Hrvatima, zvaničnici Hrvata u BiH su željeli da osnuju gasnu kompaniju pod svojom jurisdikcijom. Američki ambasador je odbio njihov zahtjev i zaprijetio im sankcijama. Zakon je usvojen bez podrške Hrvata. Odluka je prekinula dotadašnju praksu prema kojoj su Hrvati i Bošnjaci imali zasebna komunalna preduzeća radi podjele prihoda i zapošljavanja, dodatno pogoršavši odnose između Hrvata i Bošnjaka.

Predsjednik susjedne Hrvatske optužio je američkog ambasadora da „sistematski razgrađuje Bosnu i Hercegovinu kao državu”.

Miješanje ambasadora dovelo je do gubitka strateške prilike za veći izvoz američkog gasa u Evropu, jer je Hrvatska obustavila projekat. Ranije je američki ambasador sankcionisao ministra trgovine i ekonomskih odnosa Republike Srpske i druge srpske zvaničnike, a optužio je hrvatskog lidera u BiH da služi „ruskim interesima”.

U konačnici, svi u Bosni i Hercegovini su u sukobu sa svima.

Fikcionalni bosanski identitet

Godinama su zapadni diplomati odstupali od prvobitnog principa Dejtona koji štiti suverena prava BiH naroda kao tri ravnopravna konstitutivna naroda. Umjesto toga, pokušali su da nametnu građanski „bosanski” identitet, u progresivnom uvjerenju da je etno-religijski identitet prepreka stabilnosti BiH.

To je pogrešno. Cilj jačanja centralnih državnih institucija na račun entitetskih i etničkih struktura je srž krize u BiH. Građanska država koja zamjenjuje etnicitet kao osnovu vlasti odgovara političkom cilju većinskih Bošnjaka da uspostave centralizovanu unitarističku državu.

„Jedan čovjek, jedan glas” bi doveo do vladavine većine u zemlji koja nema razvijene demokratske norme.

Za katoličke Hrvate i pravoslavne Srbe, takva država bi značila neprihvatljivo podređivanje njihovih suverenih prava muslimanskoj bošnjačkoj većini. To bi bilo u suprotnosti sa Ustavom BiH koji zemlju definiše kao zajednicu tri naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Predvidljivo, odvojeni bošnjački, hrvatski i srpski kulturni i politički identiteti opstaju jer svaka zajednica, pod sadašnjom haotičnom arhitekturom vlasti i složenim istorijskim neprijateljstvima, vidi druge kao egzistencijalnu prijetnju.

Umjesto da slijede primjere Belgije, Švicarske i drugih uspješnih konsocijacijskih modela vlasti koji se oslanjaju na ravnopravnost konstitutivnih naroda za upravljanje tenzijama, OHR, uz podršku Stejt departmenta, nameće nepopularni zajednički „bosanski” identitet putem dekreta, kažnjavajući protivnike zbog legitimnih nacionalnih izražavanja.

Ti dekreti se oslanjaju na izborne manipulacije kako bi podstakli glasanje bez etničkih osnova, oslabili etničke autoritete i, faktički, natjerali Bošnjake da asimiluju tri suverena naroda BiH.

U bošnjačko-hrvatskom dijelu zemlje, muslimani brojčano nadmašuju katolike i ostale manjine više od tri prema jedan. Od 2006. godine, Bošnjaci dijele svoj glas — jedan za otvoreno muslimansku stranku, a drugi za muslimanski dominantne socijaldemokrate koji ističu marionetske kandidate Hrvata, koji dobijaju vrlo malo hrvatskih glasova i slušaju upute svojih bošnjačkih vođa.

Rezultat je da Bošnjaci kontrolišu većinu političkih funkcija (i državnih kompanija), dok Hrvati ostaju politički obespravljeni i diskriminisani. Evropski parlament je pozvao bošnjačke vlasti u BiH da sprovedu odluku Ustavnog suda BiH kojom se ukida bošnjačko preglasavanje hrvatskih lidera, ali bezuspješno, što dodatno pogoršava odnose.

Ipak, jednoglasnom odlukom 16 prema 1, Evropski sud za ljudska prava je potvrdio izborni sistem BiH zasnovan na etničkom identitetu, s tim da je jedini protiv bio bošnjački sudija.

Međunarodna zajednica takođe finansira pro-asimilacijske progresivne nevladine organizacije koje su nekada tvrdile da se 20 odsto stanovništva izjašnjava kao „Bosanci”, a ne kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi.

Popis iz 2013. pokazuje suprotno. Agencija za statistiku BiH izvijestila je da se od ukupno 3.531.159 stanovnika samo 37.110 izjasnilo kao „Bosanci” — oko 1 odsto stanovništva.

Mnogi muslimani iz BiH imaju državljanstvo susjedne (i uglavnom katoličke) Hrvatske, jer je Hrvatska članica Evropske unije, što omogućava značajne radne privilegije koje nečlanica BiH nema. Slobodna Dalmacija je hrvatski dnevni list.

„Bošnjački” identitet — koji isključivo prisvajaju muslimani BiH — postao je zvaničan tek 1993. godine, nakon krvavog raspada komunističke Jugoslavije. Popis iz 1991. godine u BiH pokazao je da se samo 1.285 ljudi izjasnilo kao „Bošnjak”, a 10.727 kao „Bosanci”, dok se gotovo 2 miliona izjasnilo kao muslimani.

Sistematska međunarodna kampanja za stvaranje neetničkog građanskog identiteta ne samo da krši Dejtonski sporazum već i ne uspijeva da zaživi unutar zemlje.

Uočivši neuspjeh ovog pokušaja stvaranja nacije, Evropska stabilizacijska inicijativa iz Berlina kritikovala je OHR zbog upravljanja zemljom kao „evropskim rađem”, bez ikakve kontrole i odgovornosti. Nazvali su OHR „oblikom vladavine koji je odavno izašao iz mode — imperijalnom vlašću nad kolonijalnim posjedima”.

Podjele tri glavne zajednice u BiH oko identiteta ogleda se i u njihovim dijasporama u Sjedinjenim Državama. Savjetodavno vijeće za Bosnu i Hercegovinu sa sjedištem u Vašingtonu zagovara „multietničku i demokratsku Bosnu i Hercegovinu”, ali samo po imenu, jer svih sedam članova odbora su muslimani Bošnjaci.

Pokret za inkluzivnu Bosnu i Hercegovinu, takođe sa sjedištem u Vašingtonu, isključuje Srbe i Hrvate.

Ne postoje slične hrvatske ili srpske dijasporske organizacije koje se zalažu za centralizovanu „bosansku” državu. Rezultat toga je da se u Sjedinjenim Državama „bosanski” zbunjujuće izjednačava s „bošnjački”, pa se razni programi rutinski odnose samo na muslimane iz BiH, a ne i na katoličke ili pravoslavne članove dijaspore iz BiH.

Na konferenciji u Dejtonu, Ohio, u maju 2025. godine, koju je finansirao Stejt department preko Nacionalne zadužbine za demokratiju, održan je panel o novinarstvu u BiH na kojem su učestvovala tri Bošnjaka i nijedan Srbin ili Hrvat, pod izgovorom da su se troje učesnika samoidentifikovali kao „Bosanci”.

Isplati se biti „Bosanac”.

Max Primorac/Heritage.org