Boro Jokanić iz derventskog sela Drijen ostvario je želju iz mladosti da napravi svoju vodenicu gdje bi mlio žito, ali i imao mjesto za uživanje sa porodicom i prijateljima.
"Od malena sam kod vode nešto radio, to je bila moja prva igračka i ljubav", riječi su šezdesetdevetogodišnjeg Jokanića, čija se vodenica nalazi pokraj puta Derventa–Kalenderovci.
Jokanićeva vodenica, koja je u funkciji od 2019. godine, tokom sedam dana može samljeti 500 kilograma, ali Boro priznaje da ne može zadovoljiti sve potrebe i zahtjeve ljudi.
"Nisam se vodio ekonomskom računicom, već da ostvarim mladalački san ili želju", kaže Jokanić.
Ovaj penzioner navodi da je nekada vodenica na rijeci Ukrini bilo mnogo više.
"Ranije se bez vodenica nije mogao zamisliti život, mnogima je bila i glavni izvor prihoda, mjesto sastajanja i druženja. Ranije je rad bio unosan, a danas je samo hobi", priča Jokanić.
On ističe da vodenici dolaze mnoge generacije, što mu ispunjava dušu, a podršku ima i od svih članova porodice.
"Brašno izlazi hladno. Sve mora biti čisto i zaštićeno od dolaska glodara. U ponudi imam kukuruz bijeli za prehranu, stara sjemena žutog koja su već izumrla i crveni kukuruz za dijabetičare, zatim pšenicu, heljdu i raž", napominje Jokanić.
DJED I STRIC IMALI VODENICU
Zbog odlaska ljudi iz sela, ugašene su gotovo sve vodenice na Ukrini.
"Djed je davno imao vodenicu i ostali su tragovi od nje. Sjećam se toga, i stric je imao. Bio sam više od 30 godina u inostranstvu, ali ovdje je raj. Čovjek se odmori, nekoga sretne, brže prođe vrijeme", priča Boro.
Supruga Milanka ističe da nastoji da mu bude podrška i da se snalaze da održe vodenicu u životu.
"Suprug je ranije dosta obilazio vodenice, možda u početku nisam bila baš za, ali sada je to prošlo, naš mali raj, zadovoljni smo. Svako ima svoj dio posla i nešto održava. Dosta ljudi kaže da je ukus brašna sa vodenice ljepši, miriše kad se samelje, kao kokice kada se prave", navodi Milanka.
PRIČE I PREDANjA
Za vodenice se oduvijek vežu razne priče ili predanja, kao što je pojava vila ili zabrana dolaska na vodenicu u ponoć ili "u kasne sate".
"Oduvijek je bilo raznih priča i svako vjeruje na svoj način. Nisam imao potrebu da prenoćim u vodenici jer sam tri kilometra od kuće, a ranije je to bilo normalno. Pričalo se da u vodenici znaju boraviti vile, da se znao točak sam zaustaviti noću ili vodenica sama krene da melje žito, da se čuju razni zvuci", kaže Jokanić i kroz šalu dodaje da po danu i on čuje zvuke, ali od žaba iz potoka i ptica sa obližnjih krošnji.