Sedamdesetšestogodišnjoj Semberki Bogdani Stokić, koja penzionerske dane provodi u zavičaju, na bogatoj biografiji mogli bi mnogi da pozavide. 

Poznati njemački modni kreator Karl Lagerfeld, ugledni njemački pozorišni režiser Manfred Hugo, samo su neki od mušterija ove vrijedne i talentovane Dvorovljanke koja je na šivaćoj mašini, ali i ručno iglom i koncem stvarala prava umjetnička djela. 

Nakon završenog krojačkog zanata u Bijeljini i prakse u konfekciji "Veljko Lukić Kurjak" osamnaestogodišnja djevojka "zlatnih ruku" u oktobru 1968. godine odselila je u Zapadni Berlin i tamo se zaposlila kao krojačica.

- Moj prvi poslodavac je bio Nijemac. Par dana sam bila na probnom radu. Zanimljivo je da su tamošnji radnici uglavnom usko specijalizovani za jednu oblast. Kada je moj gazda vidio sta ja sve znam i mogu, te da sam posle par dana ostvarila normu, zaposlio me je. Tu smo šile pantalone, sakoe, haljine, kostime, kapute. Bila sam najmlađa i brzo sam učila i sticala brzinu i vještinu. Jezik sam znala pomalo, ali dovoljno da se mogu sporazumjeti. Važno je biti precizan, uredan, ispoštovati rokove. Nijemci jako drže do toga. A moram da kažem da su tada bili izuzetno cijenjeni ljudi sa ovih prostora tako da te dane pamtim kao veoma lijepe - kaže Bogdana za portal InfoBijeljina. 

U Berlinu je otvorila i vlastitu krojačku radnju koja je radila od 1978. do 1988. godine. Počela je skromno, a ubrzo je zaposlila 7 krojačica i uzela učenicu iz Poljske na praksu. Upravo u njenom modnom ateljeu nastala su neka njena umjetnička djela. 

- Sašila sam 20 pozorišnih kostima, što je bio ogroman poduhvat. Režiser mi je donio crteže, rekao mjere i izabrao platna, uglavnom štof, pliš. Imao je povjerenja u mene, a ja sam ga i opravdala. Za dizajnera Karla Lagerfelda sam šila po njegovim nacrtima. Bio je strog i zahtijevan, ali je plaćao uredno i uvijek na vrijeme. Imala sam mušterije koje su se isključivo kod mene oblačile, kao što su direktor tadašnje policije u Zapadnom Berlinu Georgije Šerc, pa poslije i njegovi sinovi. Šila sam za lokalne modne kuće modele koji su slikani za kataloge. Mnogo mojih rukotvorima se moglo vidjeti u tadašnjim dnevnim novinama i magazinima. Presudan je bio kvalitet, ali uvijek sam vodila računa i o cijeni. Nije sve u materijalnom bogatstvu - kaže Bogdana.

Talenat i volja su presudni ali dobar zanatlija ne može ni bez dobrih alata.  

- Električna mašina za šivenje, najmanje pet vrsta makaza, za svilu, kašmir, vunu, pamuk, štof, laneno platno, brojne igle različitih veličina i debljina, sve je to nešto što morate da posjedujete ako hoćete da budete dobar krojač. Ja i sada ponekad nešto sašijem za sebe i prijatelje, ali to je samo hobi. Žao mi je što nisam ovu ljubav prenijele na djecu ali svako bira svoj put - kaže za InfoBijeljinu ova talentovana Bijeljnka. 

Za Semberiju i rodne Dvorove kao i Međaše u koje se udala daleke 1969. godine je vežu neprocjenjive uspomene. Bila je jedno od osmoro djece. Brat i dvije sestre su preminuli, a četiri sestre žive u Francuskoj, Hrvatskoj, Srbiji i Bijeljini. 

Suprug, sin, kćerka i dvije unuke žive u Berlinu.

Bogdana često putuje na relaciji Bijeljina-Njemačka, ali zavičaj i rodna gruda zauzimaju posebno mjesto u njenom srcu. Pošto voli umjetnost, a ima i talenta za crtanje, pohađa radionice "Art&Wine" gdje je, kaže, našla divne prijatelje.

Voljela bi Bogdana da zabilježi sve ono što je u svom bogatom životu proživjela, da sačuva priče i fotografije za buduća pokoljenja tako da ne isključuje mogućnost da napiše knjigu. Osim sa krojačkim makazama, kaže kroz smijeh, snašla bi se i sa olovkom. Jer za onog ko vjeruje u sebe, granica je samo nebo, poručuje ova svestrana Bijeljinka.