Kojadinovićeva kobna greška je bila da novac povjeri na štednju Bobar banci Bijeljina i sada je samo jedan od hiljade povjerioca i komitenata ove banke koji poslednjih mjeseci obilaze advokatske kancelarije i bankarske stručnjake tražeći od njih savjete koji bi im ulili malo nade da će vratiti zarobljenu ušteđevinu.

„Prodao sam porodičnu imovinu i dobio nešto novca od naplate inostranog osiguranja. Kredit u Bobar banci nikada nisam uzimao. Jedan dio novca je bio oročen, drugi na slobodnoj štednji. Nas, štediše i komitente niko nije kontaktirao, kao da ne postojimo", kaže Kojadinović.

Pozivajući se na Zakon o obligacionim odnosima i na zakonske obaveze banke prema povjeriocima, Kojadinović kaže da likvidaciona uprava još uvijek nije odgovorila na njegov pismeni zahtjev o raskidanju ugovora koji je potpisao sa bankom.

Planira da uskoro obrati i organizaciji Transparency International BiH, koja se kaže, jedina ozbiljno pozabavila ovom aferom, zabrinuta za ozbiljno ugrožena prava povjerilaca i deponenata.

„Kada sam likvidacionoj upravi Bobar banke rekao da sam u ovoj banci držao ušteđevinu za svoje unuke, lakonski su mi odgovorili da ja onda „unucima ništa nisam ostavio". Umjesto rješenja, govore nam da se o njihovim daljnjim potezima informišemo putem medija i zvaničnog sajta bankam, kao da su to njihove, a ne naše pare i oni nisu dužni nikome polagati račune", kaže Kojadinović.

Za njega je neopravdano da nekoliko desetina radnika još uvijek radi u banci i prima plate od naplaćenih rata kredita, umjesto da se taj novac bar u minimalnim procentima postepeno vraća povjeriocima i deponentima. Smatra da će likvidaciona uprava sa svojim visokim primanjima za samo tri godine „potrošiti" minimalno 200.000 KM koliko je iznosila njegova ušteđevina u Bobar banci.