Ono što vjerovatno najviše pamtimo iz tog vremena su policijska odnosno milicijska auta. Bilo je tu raznih varijanti od popularnih tristaća, neizbježnih stojadina, folksvagen buba, "marica", kasnije lada niva i naravno neizbježnog fiće. Vozila su bila u plavo-bijeloj varijanti, obično sa krovom u jednoj, a vratima u drugoj boji i plavim registarskim oznakama uz ono veliko M, crvenu zvijezdu i broj. Na vratima su bila velika slova i natpis milicija u latiničnoj ili ćiriličnoj verziji, u Sloveniji natpis Milica.

Saobraćajna milicija je imala i BMW motore za presretanje bahatih vozača kojih čini se baš i nije bilo previše u ta doba. Ruku na srce i prosječan auto prosječnog Jugoslovena nije mogao razvijati neke super brzine.

Svaki vozač iz tog vremena sjetiće se i ponekog susreta sa saobraćajnim milicionerom. Uvijek je to počinjalo sa neizbježnim pozdravom koji je milicioner započinjao tako što bi rukom dodirnuo obod svoje šapke, pa onda: "Dobar dan, drugarice (druže) ... molim dokumenta." Ako ste vozili prebrzo uobičajeno ste dobijali podpitanje: "A gdje se žurite?".

Nekada ste se mogli "izvući" i samo sa opomenom da "vozite pažljivije".

Za ovo naše vrijeme većina slaže da je situacija sa policijom poprilično haotična. Banjalučki sociolog Slavo Kukić kaže da je danas najmanji problem policija, te smatra da je suština problema u sistemu vrijednosti koji je u društvu:

„U vrijeme dok smo imali miliciju zapravo smo imali sistem vrijednosti koji je podrazumjevao pravnu državu i pravila igre. Ovo možete shvatiti kako god hoćete ali postojala su pravila igre kojih su se institucije države pridržavale, a koje su uvažavali i građani jer su znali da nepoštovanje pravila igre za posljedicu ima sankcije“.