Ipak, postati vlasnikom takvog skupocjenog automobila ne može poći za rukom baš svakome, u ovim oskudnim, kriznim vremenima.

Vijest bi bila da je, recimo, neki radnik propalog bijeljinskog preduzeća “izgrebao” glavni dobitak na lotu ili bingu, kao što se to nedavno posrećilo Bijeljincu Jasku Šabiću u Italiji, gdje je „izgrebao“ glavni dobitak od pet miliona evra.

Dok većina stanovnika Bijeljine i Republike Srpske jedva sastavlja kraj s krajem, oni sa dubljim džepom ne štede na poklonima kojima u prigodnim prilikama, kao što su svadbe, vjenčanja i obilježavanja punoljetstava, obavezno obraduju svoju djecu, stanom ili skupocjenim automobilom.

Za luksuzni “bentli”, neko je izračunao, prosječan građanin BiH trebalo bi da radi 31 godinu, da izdvoji 375 prosječnih plata, koje iznose oko 830 KM, i to pod uslovom da cijelu platu izdvaja na stranu za kupovinu tog i takvog automobila. Samo dažbine za uvoz jednog ovakvog automobila veće su od petogodišnje zarade prosječnog radnika u BiH.

O enormnom bogatstvu i bogaćenju preko noći jednog broja bijeljinskih privrednika nema pisanih “tragova”, izuzev što je narodni poslanik Vojin Mitrović zvanično u svom imovinskom kartonu naveo podatak da raspolaže imovinom vrijednom oko 60 miliona maraka.

Tako je i vijest da desetak najbogatijih semberskih biznismena ima više od milijardu maraka u švajcarskim bankama naišla na nevjericu i čuđenje, a, istina, teško je i provjerljiva.U Švajcarskoj, kao uostalom i u cijeloj Evropi, još uvijek je na snazi “bankarska tajna”, koju su jedino američki finansijski policajci u stanju da “otključaju”.

Đorđe Slavinjak, predsjednik Privrednog savjeta grada Bijeljina kaže u izjavi za poslovni portal “Capital” da je pomalo nevjerovatna vijest da nekolicina ljudi može imati ogromno bogatstvo deponovano u nekoj švajcarskoj banci ili u nekim evropskim bankama. Ipak, on priznaje da je naša stvarnost takva, da imamo mali broj ekstremno bogatih, a sve više siromašnih ljudi, dok srednji sloj praktično više i ne postoji u našem društvu.

Pretpostavljam da se jedan broj ljudi obogatio kroz tajkunsku privatizaciju, jer su neki bili u prilici da preduzeće vrijedno četrdeset miliona maraka kupe za milion maraka. Naravno, ne treba priča o bogatstvu i bogaćenju na regularan, zakonit način, ukoliko je u ovoj priči baš o tome riječ, da se pretvori u svoju suprotnost ili u “lov na vještice”, smatra Slavinjak.

„Ukoliko je neko kupio jahtu vrijednu tri miliona maraka i za nju uredno platio porez državi, onda to ne treba u toj mjeri osuđivati i stavljati na stub srama”, smatra Slavinjak.