Prvi jugoslovenski diplomata sa zvanjem ambasadora (u Bukureštu), veliki rodoljub, ali i osvajač brojnih ženskih srca u gradovima u kojim je službovao, zavodnik koji je od jedne zaljubljene grofice na poklon dobio vilu u centru Budimpešte, koju je poklonio svojoj zemlji i u kojoj je i danas ambasada Republike Srbije, čovjek koji je, priča se, na pitanje zašto nema kuću u Beogradu, odgovorio: „Šta će mi kuća, kad ću jednom imati čitavu ulicu?“.

Jednog jesenjeg dana 1893. godine u Bijeljini je, na početku uzbudljivog životnog puta, osvanuo Jovan Dučić. Prvo zaposlenje koje je našao nakon završene somborske Preparandije (Učiteljske škole) bilo je u Srpskoj osnovnoj školi (današnja OŠ „Sveti Sava“) u Bijeljini.

Pod uticajem jugoslovenskih slobodarskih ideja i talasa nacionalnog buđenja koji su zahvatili tadašnju Bosnu i Hercegovinu, Dučić se odmah uključio u društveni život Bijeljine, privlačeći pažnju okoline kako već tada bogatim duhom, tako i hercegovačkim stasom i naočitošću. Vrlo brzo po dolasku u Bijeljinu, sa vršnjacima – trgovcima, zanatlijama i rijetkim službenicima, osnovao je amatersku dramsku grupu koja je izvodila komade nacionalno-romantičarskog sadržaja.

U to vrijeme, središnji kulturni događaji su bile Svetosavske akademije, a Akademija  u hotelu „Drina“ 1894.godine je imala sledeći program:

1. Govor – Jovo Dučić, srpski učitelj

2. Srbin, Srbin – kompozicija Havlasa, pjeva muški zbor

3. Vila – J. J. Zmaj, deklamuje Vjera Bugarska, srp. učiteljica

4. Sabljo – pjesma

5. Sveti Sava – pjesma V. Ilića, deklamuje Katarina Novaković, učenica IV  razreda osn. škole

6. Duet za tenor i bariton, od Ivana pl. Zajca, pjeva g. Stevo Todorović, ovdašnji građanin

7. Izdajici – J. J. Zmaj, deklamuje Pavle Čonić, srp. učitelj

8. Pod prozorom – pjevaju članovi muškog zbora

9. Kosovka djevojka – narodna pjesma uz guslu

10. „Svetislav i Mileva“ – žalosna igra u četiri radnje, predstavlja bijeljinska srpska omladina.

Vjerovatno na ovoj Svetosavskoj akademiji mladi Dučić je upoznao Magdalenu – Magu Živanović, unuku bogatog bijeljinskog trgovca i jednog od najuglednijih Bijeljinaca (Magdalenino rođeno prezime joj je bilo Nikolić, ali je iz ljubavi prema djedu preuzela njegovo prezime). Kasnije je Dučić ovako opisivao Magdalenu: „Al i bješe đevojka, rođo moj, da je ne bi aman u svoj Posavini našao! Mani se, čoče, ko je nije vidio, nije mu ni oko zapelo za njom.“ Njihovi savremenici su o mladoj Magdaleni govorili da je voljela da se poslednja pojavljuje u kolu, jer je držala do toga da svi na nju obraćaju pažnju. Bila je uvijek lijepo obučena, držeći u ruci pri igranju crvenu maramicu kojom je često mahala, a ostale su im u sjećanju i njene crvene papuče u kojim je igrala.

Između dvoje mladih ubrzo je planula ljubav, koja je od početka bila osuđena na propast, što će Jovanu i Magdaleni donijeti oreol bijeljinskih Romea i Julije. Krajem 1893. godine mladi ljubavni par se tajno vjerio i, vjerovatno pod Dučićevim uticajem, Magdalena je počela da piše poeziju, postavši tako prva bijeljinska pjesnikinja. Ubrzo je o ljubavi Živanovićeve unuke i siromašnog učitelja počelo da se priča po čaršiji i svi su čekali da vide šta će se dogoditi i kako će reagovati Magdalenina porodica.

Naravno, u to vrijeme je bilo teško preći preko klasnih razlika i Magdalenin otac nije dozvolio da mu se kćerka uda za siromašnog čovjeka iz nepoznate daljine i za nju je tražio priliku ravnu sebi po bogatstvu i položaju. Kao patrijarhalno vaspitana kćerka, Magdalena ga je poslušala i nije se udala za Dučića, ali je bila dovoljno odlučna da se ne uda ni za „priliku“ koju joj je našao otac, bogatog trgovca iz Brčkog.

Kraju Magdalenine i Jovanove je doprinijela i sila mnogo moćnija od bijeljinske čaršije i porodice Živanović. U maju 1894. godine policija je izvršila premetačinu Dučićevog stana i pronašla dvije rodoljubive pjesme u kojim Dučić, između ostalog pjeva:

 „Ne trza te užas bjede, nit te trza užas rana,

Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom okovana,

Zarudiće ljepša zora, ljepšom dobu svanut dani...“

10. jula iste godine Dučić je, na osnovu rješenja Zemaljske vlade, morao da zauvijek napusti Bijeljinu i svoju Magdalenu. Dopisivali su se još nekoliko godina, a onda su Dučićeva pisma prestala da dolaze. Svojevrsna pjesnička prepiska je ostala zabilježena i na stranicama književnog časopisa „Bosanska vila“ u kojem su objavljivane njihove pjesme.

Magdalena je pisala:

„Nad grančicom djeno slavuj bolno jeca,

Spustila se noćca tija,

Đe potočić tiho bruji, vjetrić pirka

I grančicu lako nija:

Tu umorna duša moja mira traži

I u čežnji tebe čeka:

Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,

Kad ćeš doći izdaleka...?“

A Dučić joj je „odgovarao“:

„Tebe tražim dan kad mine

I spusti se veo noći,

Kad zvjezdano nebo sine,

I po tihoj, po samoći,

Mjesec blijedi kad zaplovi

Po pučini neba plava

...

Tebe tražim slatko lane

I plamene tvoje oči

I sve dane prosnivane,

Probdivene strasne noći –

I vesele, burne sate

I jad što me sjeća na te...“

Magdalena nikad nije preboljela rastanak sa Dučićem i sve do smrti, 1956. godine, živjela je u kući svoje mladosti, usamljeno i u nepovjerenju prema spoljnom svijetu, zaboravljena gotovo od svih. Jedina utjeha su joj bila bezbroj puta pročitana Dučićeva pisma.

A ni Dučić, i pored nebrojenih ljubavnih avantura, vjerovatno nikad nije prebolio Magdalenu, o kojoj je često sa sjetom pričao svojim prijateljima.

O Dučićevoj vezi sa Bijeljinom svjedoči i jedna molba koju je Dučić, kao već poznati književnik i diplomata, dobio od Pjevačkog društva „Srbadija“ za pomoć u izgradnji doma za potrebe Društva: „Na prvom mjestu, u ovome idealnom, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi željelo i da bi bilo srećno, ako vidi da Vaš dom Srbadije bude sazidan i nazvan Zadužbina pesnika Jovana Dučića“, stoji, između ostalog, u pismu upućenom 1937. godine.

Na margini pisma Dučić je zapisao: „Poslao 6. decembra 1937. godine prilog od 1.000 din. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pjesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka“.

| Pri izradi teksta o ljubavi Magdalene Živanović i Jovana Dučića, između ostalog, korišteni su podaci iz knjige "Korzo stare Bijeljine" Slobodana Petrovića |