Dnevnik stare Bijeljine
22.05.2022.
19:57
Bijeljinski Dom mladih svjedok ljepših vremena: Ugostio Tomu Zdravkovića, EKV, Indexe, Bijelo dugme…
Izvor: InfoBijeljina
4
Podijeli
Bijeljinci koji su svoju mladost provodili uglavnom u nekadašnjem Domu omladine kažu da je taj objekat u bivšoj državi najviše ličio na beogradski SKC po kulturnim sadržajima koji su se u njemu organizovali.
To mjesto bilo je itekako vidljivo u biografiji muzičkih zvijezda one velike države. Mnogi su čekali da upišu i tu "recku" u notesu svojih gostovaja širom Balkana.
"Zlatno doba" Omladinskog doma u Bijeljini bilo je od 1987. godine do početka otadžbinskog rata. Bijelo dugme, Indeksi, Riblja Čorba, EKV, Jadranka Stojaković, Arsen Dedić, Toma Zdravković, Zana Nimani, Miki Jevremović, samo su neka od velikih imena koja su gostovala u Bijeljini.
Spisak je poduži i njega najbolje do dan danas pamti Siniša Kajmaković koji je bio na čelu Doma mladih u tom vremenu.
"Prvi put sam u Dom mladih ušao naravno kao omladinac sedamdesetih godina, da bih 1984. nakon završetka fakulteta postao direktor SKUD-a koji je bio smješten u neuslovnim prostorijma tadašnjeg Omladinskog doma. Pokrenuo sam inicijativu da se SKUD preseli u prostorije HES-a koji je napustio objekat u Majevičkoj ulici. Bukvalno smo ukrali ključeve od HES službe kojom je rukovodio pokojni doktor Drago Novaković i ušli u taj objekat. Napravili smo prelijep prostor uz pomoć donatora i počeli smo organizovati predivne večeri u bašti današnjeg dispanzera u Majevičkoj. KUD je podignut na visoki nivo. Napravili smo desetak novih koreografija, imali česta gostovanja u inostranstvu, za koreografa je postavljen Goran Perkić koji je to i dan danas. Bilo je 300 članova, to je bilo vrijeme renesanse KUD-a", započinje sjećanja Kajmaković.
Kajmaković je 1986. godine imenovan za rukovodioca Doma mladih i opet kao i u KUD-u počinju se dešavati velike stvari.
"Prvo što smo uradili jeste rekonstrukcija, adaptaciju zgrade, pokojni Vlado Savić predsjednik IO SO Bijeljina je tada rekao "stari idemo u tu investiciju pa šta Bog da". Sa početnim minimalnim inicijalnim sredstvima iz opštinskog budžeta krenuli smo u sve to. Tada mi se javila ideja da sa najvećim menadžerom Rakom Đokićem osnivačem ZAM produkcije dogovorim koncert Lepe Brene na gradskom stadionu, pod nekim simboličnim uslovima, odnosno troškovima dolaska Brene i njene ekipe u Bijeljinu. Prodali smo više od 10.000 ulaznica, bilo je veličanstveno te 1986. godine kada su oni bili u zenitu popularnosti. Zarađene pare od koncerta smo brojali skoro cijelu noć. Zarađeno je tadašnjih 100.000 DM i to je bilo 40 posto cijele investicije u Domu mladih. U februaru 1987. godine je otvoren taj "novi", adaptirani Dom mladih, sa Omladinskim klubom, foajeom modernim itd. Doveli smo Miru Delića koji i dana danas radi, i on je vodio tonsku sobu, radio je kao di džej sa Acom Rankovićem", priče za InfoBijeljina Kajmaković.
Do te godine, dešavanja u Domu mladih su uglavnom bila lokalnog karaktera, sa igrankama, i rijetkom ponekom muzičkom zvijezdom, da bi od tog trenutka on postao "kultno mjesto".
"Počinju razni kulturni, umjetnički, zabavni sadržaji i to na dnevnom nivou, odnosno svakodnevno. Muzička omladina je dobila prelijepe prostorije, oni su svako veče imali svoje performanse. Adaptirali smo i jedan dio prostora za kamerne predstave. Na spratu je bio prostor za razne izložbe i manje predstave. Vikendom je naravno sve to bilo "haos od sadržaja", kako to danas kažu mladi", dodaje Kajmaković.
Počinju gostovanja svih značajnijih muzičkih zvijezda iz Zagreba, Ljubljane, Sarajeva do Beograda.
"Od Lačnog Franca do Leb i sola, nema ko nije bio u Bijeljini. A osim prostora u Domu mladih pravili smo koncerte i u sali današnje škole Knez Ivo od Semberije. Imali smo večeri rock and rolla, po pet šest dana. Ljetnja bašta je ipak bila lajt motiv dobre organizacije, imali smo i šank vani tako da smo od ugostiteljskih ponuda i zarade mogli da finansiramo dovođenje najvećih imena muzičkih, umjetničkih uopšte. Od koncerata narodne muzike organizovali smo samo koncert Halida Muslimovića, Tome Zdravkovića i Miroslava Ilića. Gošća na Tominom koncertu je bila Zana Nimani tada kao solista. Taj Tomin koncert je bio nestvaran, ulazio je među publiku pa je onda mikrofon dao Zani, pa je ona izvela jedan blok pjesama iz repertoara grupe Zana. Ostao mi je kao uspomena jedan njegov šal do danas, crveno crni vuneni šal. Inače sam organizovao dva koncerta njegova u mom privatnom restoranu kojeg sam imao na gradskom stadionu. Za Tomu me vežu prelijepa sjećanja. To je bila posebna pojava na estradi. On je poslije prve večeri negdje oko tri sata noću odlazio u Rumu da se "vidi sa svojom ekipom" da bi se vratio sutradan oko 9 časova, odmorio se kod mene kući a onda uveče imao drugi koncert. Iz Rume se vratio bez dinara u džepu. Sve karte su unaprijed bile prodate, ljudi su čekali na vratima da neko izađe da bi barem ušli na desetak minuta unutra da ga vide i čuju. Bio je tu nakon nekoliko dana poslije operacije, honorar je bio tadašnjih 2.000 DM", prisjeća se Kajmaković.
Masimo Savić kada je dobio poziv da gostuje u Bijeljini je rekao "konačno ste me pozvali, koliko ga čekam...".
"Marina Perazić je takođe bila u zenitu karijere kada je gostovala u Bijeljini. Arsen Dedić je došao sa profesorom Josipom Klimom, dekanom Muzičke akademije u Zagrebu i Stjepanom Mihaljincem klavijaturistom. Poslije koncerta su svi spavali kod mene kući, pekli smo neke kobasice, pili vino. To su nezaboravne noći. Željko Malnar je došao motorom u Bijeljinu, Harli Dejvisonom, to je bilo vrijeme kada je on tek stigao sa putopisnih turneja po svijetu. Dočekali su ga bijeljinski bajkeri. Tek je preležao malariju, izgubio je osjećaj za toplo i hladno, čula mirisa i ukusa. Dvije sale su bile pune, bilo je sedam osam muškaraca i hiljadu žena. Malnar je bio pojava, mačo tip", kaže Kajmaković.
Poslije pauze koju su napravili krajem osamdesetih Indeksi su prvi nastup imali u Omladinskom domu u Bijeljini, na šta je Kajmaković posebno ponosan.
"Bio sam u Sarajevu na studijama i moj prvi veliki koncert 1978. godine je bio koncert grupe Indeksi. Inače bio sam predsjednik omladine na Fakultetu političkih nauka i u klubu Rebus sam bio angažovan na orgnizaciji nastupa velikih imena. Poslije više od deceniju javila mi se želja da ih dovedemo u Bijeljinu. Otišao sam kod Pimpeka i rekao mu da želim da napravimo dva koncerta. Uspio sam da ih nekako ubijedim da se ponovo okupe sa instrumentima. Pomogao mi je u tome Rihtman danas direktor filharmonije u Haifi. Prije koncerta su imali probe u Banji Dvorovi, u hotelu Sv. Stefan. Poslije tog nastupa u Bijeljini su se ponovo razišli i nisu radili sve do poslije rata", rekao je za InfoBijeljina Kajmaković.
Jadranka Stojaković je u Bijeljini gostovala kao grafičarka što je još jedan od kurioziteta u istoriji Doma mladih.
"Ona je inače završila grafiku u Sarajevu, bila je vrstan majstor. Otišao sam kod nje u Sarajevo sa našim fotografom Slobodanom Krstićem koji joj je radio katalog grafika. Ja sam napisao impresije za taj katalog a Ksrtić je uradio fotografije. To je bila prekrasna monografija. Ona ja dakle došla na sprat Doma sa izložbom grafika a dole je držala koncert, to je bilo čudo. Tu je bio i Duško Trifunović koji je govorio stihove a ona je svirala i pjevala. Dvije večeri je gostovala. Tih dana samo izdali jedinu zbirku pjesama našeg Darka Miloševića kome je predgovor napisao Duško Trifunović. Kod mene kući su izmedju koncerata bila druženja", kaže Kajmaković.
Večeri džeza su takođe organizovane. Fedor Ruhta i autor čuvene kompozicije "Otpisani" Marković su bili gosti.
"Tu je bilo desetak ljudi a među njima i pokojni naš gitarista Braco. On je jedini buo budan do kraja koncerta, svi drugi su zaspali. To je bilo 1988. godine i takav je epilog bio", uz smijeh priča Kajmaković.
Koliko se u to vrijeme zarađivalo govori podatak da se Dom omladine odrekao sredstava koja su mu sljedovala iz tadašnjeg SIZ-a, u korist drugih institucija kulture.
"Mi nismo znali šta ćemo sa novcem, svaki dan je bio pazar 10.000 DM u Omladinskom domu. Ljudi iz Coca Cole su zvali da dođu da nas upoznaju jer smo uzimali više tog enegetskog pića od hotela Jugoslavija i Metropol. Svake sedmice je dolazio kamion pun tog pića za Dom omladine. Tri hiljade ljudi sjedi , pije piće i slušaju koncert. Ulice pokraj fontana i Osnovnog suda su bile zatvorene. Bijelo dugme smo doveli, Željko Bebek je ostao do pet ujutro, kćerka mu je zaspala za stolom, a mi sjedimo i pričamo", rekao je Kajmaković.
Sirova koža bluz bend, Đorđe Marjanović, Boba Stefanović, Dragan Stojnić, Kemal Monteno, Atomsko sklonište, Prljavo kazalište, Zabranjeno pušenje, Hari Varešanović, Merlin i mnogi drugi su takođe bili u Domu mladih.
"Mi smo jednostavno znali da napravimo novac, Boban koji je bio zadužen za finansijski dio i ostala ekipa smo znali otići i na čuveni vašar u Trnovi. Zakupimo najveći šato, ekipa konobara sa dijelom pomoćnih, dovedemo Branku Sovrlić a njen suprug Sadik Pašić donese ozvučenje. On danas drži na Baščaršiji restoran Bosanska kuća, suprugu Branku voli i danas kao i prvog dana, to je njegova jedina i najveća ljubav. Niko od pjevača pod ostalim šatorima se nije čuo jer je ozvučenje Pašićevo bilo najjače. Tu su u četiri ćoška bili snopovi kutija. U svim šatorima se čula samo Branka. Hiljadu ljudi pod našim šatorom je bilo. Inače, Pašić je radio koncert Dugmeta na Hajdučkoj česmi", dodao je.
Koliko je novca bilo na računu Doma mladih govori podatak da je predsjednik Komiteta zvao rukovodstvo Doma da se dio novca prebaci fabrici Panafleks, tada Mladost, kako bi se isplatile plate radnicima.
"Par stotina hiljada maraka je uvijek bilo na računu. Nismo znali šta ćemo s njima. Imali smo najveće plate a sav posao je obavljalo svega petnaestak ljudi, odnsono zaposlenih radnika. I kad dođe poziv iz Komiteta ti se zalediš jer ne znaš da li te zove zbog dobra ili onog drugog, da te smjeni. Na moju sreću zvali su zbog pozajmice fabrici Mladost. Mi smo zaista zarađivali novac, od prodaje pića, ulaznica građanima koji su htjeli da prisustvuju raznim kulturnim događajima koje smo organizovali. Šankovi, roštilj su bili ispred Doma, točilo se pivo. Tri i više hiljda ljudi je tu bilo maltene svako veče. Četiri puta su reportažna kola TV Sarajevo dolazila da snimaju sadržaje u našem Domu. To je bio haos. Ubijeđen sam da se to "zlatno doba" može ponoviti u Bijeljini. Sada je ta inistitucija kulture Centar za kulturu, ostala je scena ispred, lipa, i uz dobru organizaciju sve se može ponoviti. Pozorište "Scena" u naše doba je na primjer pravilo čudo, pazite amateri glumci, gdje god su se pojavili u bivšoj Jugi , na bilo kom festivalu osvajali su neku nagradu. Mi smo uspijevali da definišenmo želje publike, ljudi su popunjavali obrasce šta žele da vide i na osnovu toga smo angažovali Scenu ili pozorišta iz drugih gradova", zaključio je na kraju Kajmaković.
"Zlatno doba" Omladinskog doma u Bijeljini bilo je od 1987. godine do početka otadžbinskog rata. Bijelo dugme, Indeksi, Riblja Čorba, EKV, Jadranka Stojaković, Arsen Dedić, Toma Zdravković, Zana Nimani, Miki Jevremović, samo su neka od velikih imena koja su gostovala u Bijeljini.
Spisak je poduži i njega najbolje do dan danas pamti Siniša Kajmaković koji je bio na čelu Doma mladih u tom vremenu.
"Prvi put sam u Dom mladih ušao naravno kao omladinac sedamdesetih godina, da bih 1984. nakon završetka fakulteta postao direktor SKUD-a koji je bio smješten u neuslovnim prostorijma tadašnjeg Omladinskog doma. Pokrenuo sam inicijativu da se SKUD preseli u prostorije HES-a koji je napustio objekat u Majevičkoj ulici. Bukvalno smo ukrali ključeve od HES službe kojom je rukovodio pokojni doktor Drago Novaković i ušli u taj objekat. Napravili smo prelijep prostor uz pomoć donatora i počeli smo organizovati predivne večeri u bašti današnjeg dispanzera u Majevičkoj. KUD je podignut na visoki nivo. Napravili smo desetak novih koreografija, imali česta gostovanja u inostranstvu, za koreografa je postavljen Goran Perkić koji je to i dan danas. Bilo je 300 članova, to je bilo vrijeme renesanse KUD-a", započinje sjećanja Kajmaković.
Kajmaković je 1986. godine imenovan za rukovodioca Doma mladih i opet kao i u KUD-u počinju se dešavati velike stvari.
"Prvo što smo uradili jeste rekonstrukcija, adaptaciju zgrade, pokojni Vlado Savić predsjednik IO SO Bijeljina je tada rekao "stari idemo u tu investiciju pa šta Bog da". Sa početnim minimalnim inicijalnim sredstvima iz opštinskog budžeta krenuli smo u sve to. Tada mi se javila ideja da sa najvećim menadžerom Rakom Đokićem osnivačem ZAM produkcije dogovorim koncert Lepe Brene na gradskom stadionu, pod nekim simboličnim uslovima, odnosno troškovima dolaska Brene i njene ekipe u Bijeljinu. Prodali smo više od 10.000 ulaznica, bilo je veličanstveno te 1986. godine kada su oni bili u zenitu popularnosti. Zarađene pare od koncerta smo brojali skoro cijelu noć. Zarađeno je tadašnjih 100.000 DM i to je bilo 40 posto cijele investicije u Domu mladih. U februaru 1987. godine je otvoren taj "novi", adaptirani Dom mladih, sa Omladinskim klubom, foajeom modernim itd. Doveli smo Miru Delića koji i dana danas radi, i on je vodio tonsku sobu, radio je kao di džej sa Acom Rankovićem", priče za InfoBijeljina Kajmaković.
Do te godine, dešavanja u Domu mladih su uglavnom bila lokalnog karaktera, sa igrankama, i rijetkom ponekom muzičkom zvijezdom, da bi od tog trenutka on postao "kultno mjesto".
"Počinju razni kulturni, umjetnički, zabavni sadržaji i to na dnevnom nivou, odnosno svakodnevno. Muzička omladina je dobila prelijepe prostorije, oni su svako veče imali svoje performanse. Adaptirali smo i jedan dio prostora za kamerne predstave. Na spratu je bio prostor za razne izložbe i manje predstave. Vikendom je naravno sve to bilo "haos od sadržaja", kako to danas kažu mladi", dodaje Kajmaković.
Počinju gostovanja svih značajnijih muzičkih zvijezda iz Zagreba, Ljubljane, Sarajeva do Beograda.
"Od Lačnog Franca do Leb i sola, nema ko nije bio u Bijeljini. A osim prostora u Domu mladih pravili smo koncerte i u sali današnje škole Knez Ivo od Semberije. Imali smo večeri rock and rolla, po pet šest dana. Ljetnja bašta je ipak bila lajt motiv dobre organizacije, imali smo i šank vani tako da smo od ugostiteljskih ponuda i zarade mogli da finansiramo dovođenje najvećih imena muzičkih, umjetničkih uopšte. Od koncerata narodne muzike organizovali smo samo koncert Halida Muslimovića, Tome Zdravkovića i Miroslava Ilića. Gošća na Tominom koncertu je bila Zana Nimani tada kao solista. Taj Tomin koncert je bio nestvaran, ulazio je među publiku pa je onda mikrofon dao Zani, pa je ona izvela jedan blok pjesama iz repertoara grupe Zana. Ostao mi je kao uspomena jedan njegov šal do danas, crveno crni vuneni šal. Inače sam organizovao dva koncerta njegova u mom privatnom restoranu kojeg sam imao na gradskom stadionu. Za Tomu me vežu prelijepa sjećanja. To je bila posebna pojava na estradi. On je poslije prve večeri negdje oko tri sata noću odlazio u Rumu da se "vidi sa svojom ekipom" da bi se vratio sutradan oko 9 časova, odmorio se kod mene kući a onda uveče imao drugi koncert. Iz Rume se vratio bez dinara u džepu. Sve karte su unaprijed bile prodate, ljudi su čekali na vratima da neko izađe da bi barem ušli na desetak minuta unutra da ga vide i čuju. Bio je tu nakon nekoliko dana poslije operacije, honorar je bio tadašnjih 2.000 DM", prisjeća se Kajmaković.
Masimo Savić kada je dobio poziv da gostuje u Bijeljini je rekao "konačno ste me pozvali, koliko ga čekam...".
"Marina Perazić je takođe bila u zenitu karijere kada je gostovala u Bijeljini. Arsen Dedić je došao sa profesorom Josipom Klimom, dekanom Muzičke akademije u Zagrebu i Stjepanom Mihaljincem klavijaturistom. Poslije koncerta su svi spavali kod mene kući, pekli smo neke kobasice, pili vino. To su nezaboravne noći. Željko Malnar je došao motorom u Bijeljinu, Harli Dejvisonom, to je bilo vrijeme kada je on tek stigao sa putopisnih turneja po svijetu. Dočekali su ga bijeljinski bajkeri. Tek je preležao malariju, izgubio je osjećaj za toplo i hladno, čula mirisa i ukusa. Dvije sale su bile pune, bilo je sedam osam muškaraca i hiljadu žena. Malnar je bio pojava, mačo tip", kaže Kajmaković.
Poslije pauze koju su napravili krajem osamdesetih Indeksi su prvi nastup imali u Omladinskom domu u Bijeljini, na šta je Kajmaković posebno ponosan.
"Bio sam u Sarajevu na studijama i moj prvi veliki koncert 1978. godine je bio koncert grupe Indeksi. Inače bio sam predsjednik omladine na Fakultetu političkih nauka i u klubu Rebus sam bio angažovan na orgnizaciji nastupa velikih imena. Poslije više od deceniju javila mi se želja da ih dovedemo u Bijeljinu. Otišao sam kod Pimpeka i rekao mu da želim da napravimo dva koncerta. Uspio sam da ih nekako ubijedim da se ponovo okupe sa instrumentima. Pomogao mi je u tome Rihtman danas direktor filharmonije u Haifi. Prije koncerta su imali probe u Banji Dvorovi, u hotelu Sv. Stefan. Poslije tog nastupa u Bijeljini su se ponovo razišli i nisu radili sve do poslije rata", rekao je za InfoBijeljina Kajmaković.
Jadranka Stojaković je u Bijeljini gostovala kao grafičarka što je još jedan od kurioziteta u istoriji Doma mladih.
"Ona je inače završila grafiku u Sarajevu, bila je vrstan majstor. Otišao sam kod nje u Sarajevo sa našim fotografom Slobodanom Krstićem koji joj je radio katalog grafika. Ja sam napisao impresije za taj katalog a Ksrtić je uradio fotografije. To je bila prekrasna monografija. Ona ja dakle došla na sprat Doma sa izložbom grafika a dole je držala koncert, to je bilo čudo. Tu je bio i Duško Trifunović koji je govorio stihove a ona je svirala i pjevala. Dvije večeri je gostovala. Tih dana samo izdali jedinu zbirku pjesama našeg Darka Miloševića kome je predgovor napisao Duško Trifunović. Kod mene kući su izmedju koncerata bila druženja", kaže Kajmaković.
Večeri džeza su takođe organizovane. Fedor Ruhta i autor čuvene kompozicije "Otpisani" Marković su bili gosti.
"Tu je bilo desetak ljudi a među njima i pokojni naš gitarista Braco. On je jedini buo budan do kraja koncerta, svi drugi su zaspali. To je bilo 1988. godine i takav je epilog bio", uz smijeh priča Kajmaković.
Koliko se u to vrijeme zarađivalo govori podatak da se Dom omladine odrekao sredstava koja su mu sljedovala iz tadašnjeg SIZ-a, u korist drugih institucija kulture.
"Mi nismo znali šta ćemo sa novcem, svaki dan je bio pazar 10.000 DM u Omladinskom domu. Ljudi iz Coca Cole su zvali da dođu da nas upoznaju jer smo uzimali više tog enegetskog pića od hotela Jugoslavija i Metropol. Svake sedmice je dolazio kamion pun tog pića za Dom omladine. Tri hiljade ljudi sjedi , pije piće i slušaju koncert. Ulice pokraj fontana i Osnovnog suda su bile zatvorene. Bijelo dugme smo doveli, Željko Bebek je ostao do pet ujutro, kćerka mu je zaspala za stolom, a mi sjedimo i pričamo", rekao je Kajmaković.
Sirova koža bluz bend, Đorđe Marjanović, Boba Stefanović, Dragan Stojnić, Kemal Monteno, Atomsko sklonište, Prljavo kazalište, Zabranjeno pušenje, Hari Varešanović, Merlin i mnogi drugi su takođe bili u Domu mladih.
"Mi smo jednostavno znali da napravimo novac, Boban koji je bio zadužen za finansijski dio i ostala ekipa smo znali otići i na čuveni vašar u Trnovi. Zakupimo najveći šato, ekipa konobara sa dijelom pomoćnih, dovedemo Branku Sovrlić a njen suprug Sadik Pašić donese ozvučenje. On danas drži na Baščaršiji restoran Bosanska kuća, suprugu Branku voli i danas kao i prvog dana, to je njegova jedina i najveća ljubav. Niko od pjevača pod ostalim šatorima se nije čuo jer je ozvučenje Pašićevo bilo najjače. Tu su u četiri ćoška bili snopovi kutija. U svim šatorima se čula samo Branka. Hiljadu ljudi pod našim šatorom je bilo. Inače, Pašić je radio koncert Dugmeta na Hajdučkoj česmi", dodao je.
Koliko je novca bilo na računu Doma mladih govori podatak da je predsjednik Komiteta zvao rukovodstvo Doma da se dio novca prebaci fabrici Panafleks, tada Mladost, kako bi se isplatile plate radnicima.
"Par stotina hiljada maraka je uvijek bilo na računu. Nismo znali šta ćemo s njima. Imali smo najveće plate a sav posao je obavljalo svega petnaestak ljudi, odnsono zaposlenih radnika. I kad dođe poziv iz Komiteta ti se zalediš jer ne znaš da li te zove zbog dobra ili onog drugog, da te smjeni. Na moju sreću zvali su zbog pozajmice fabrici Mladost. Mi smo zaista zarađivali novac, od prodaje pića, ulaznica građanima koji su htjeli da prisustvuju raznim kulturnim događajima koje smo organizovali. Šankovi, roštilj su bili ispred Doma, točilo se pivo. Tri i više hiljda ljudi je tu bilo maltene svako veče. Četiri puta su reportažna kola TV Sarajevo dolazila da snimaju sadržaje u našem Domu. To je bio haos. Ubijeđen sam da se to "zlatno doba" može ponoviti u Bijeljini. Sada je ta inistitucija kulture Centar za kulturu, ostala je scena ispred, lipa, i uz dobru organizaciju sve se može ponoviti. Pozorište "Scena" u naše doba je na primjer pravilo čudo, pazite amateri glumci, gdje god su se pojavili u bivšoj Jugi , na bilo kom festivalu osvajali su neku nagradu. Mi smo uspijevali da definišenmo želje publike, ljudi su popunjavali obrasce šta žele da vide i na osnovu toga smo angažovali Scenu ili pozorišta iz drugih gradova", zaključio je na kraju Kajmaković.