Ovo okupljanje nije samo sentimentalna šetnja kroz uspomene, već i živa potvrda snage prijateljstva koje traje duže od pola vijeka. Školski drugari, danas već iskusni prosvjetni radnici u penziji, prisjećaju se početaka svojih karijera, kada su sa diplomom u ruci, bez mnogo premišljanja, krenuli u nepoznata mjesta da obrazuju nove generacije.

“Odmah po izlasku iz škole, dočekivali su nas ljudi iz mjesnih zajednica širom Bosne i Hercegovine. Nudili su nam stanove, nove školske zgrade, sigurnu platu… Ali nama to tada nije bilo najvažnije. Bilo je najvažnije da radimo, učimo druge i prenosimo znanje“, prisjećaju se današnji penzioneri, tada mladi entuzijasti spremni da mijenjaju svijet iz školskih klupa i đačkih klupa.

Rasuti po cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji, bili su bastioni prosvetiteljstva i kulture – ljudi koji su u sredinama u koje su dolazili unosili duh obrazovanja, tolerancije i društvene odgovornosti. Poštovani, cijenjeni i voljeni, izgradili su temelje brojnih škola i generacija koje su danas dio raznih profesija i uspješnih životnih priča.

Početak ratnih sukoba mnoge je vratio u rodnu Semberiju. Ali danas, ponovo okupljeni, pričaju, smiju se i sjećaju. U neformalnoj atmosferi, ova generacija razmjenjuje životne priče, radne uspomene, ali i savjete o penzionerskim danima – kao nekada, u učionici, samo bez dnevnika i tabli.

Svoju misiju sažimaju riječima Jovana Jovanovića Zmaja: “Nije znanje – znanje znati, već je znanje – znanje dati“.

Upravo to su i učinili. I danas, više od 50 godina kasnije, njihovo znanje i trag ostaju živi u stotinama učionica, knjiga i sjećanja učenika koje su učili – i naučili.