- Kažu da čovjek snuje, Bog određuje. Nisam to dugo mogla razumjeti, ali sada uviđam da je u životu osim znanja i truda, potrebno i malo sreće. Ja sam oduvijek maštala o tome da odem u Rusiju. Mama mi je profesor ruskog jezika i književnosti, pa su mi ta zemlja i njeni ljudi jako bliski - počinje priču djevojka. 

Odličan uspjeh na prestižnom univerzitetu, koji se nalazi među 15 visokoškolskih ustanova u oblasti mašinstva, otvorio joj je brojne mogućnosti. 

 

- U bijeljinskoj Gimnaziji sam postavila dobre temelje za dalje školovanje, ali nije bilo lako, jer sam prvo morala dobro savladati jezik. Osim diplome mašinskog inženjera, naučila sam ruski i to doživljavam kao još jedan uspjeh. Njihov sistem obrazovanja je malo drugačiji, jer postoje samo dva ispitna roka u kojima polažeš ispite. Sasvim korektno, jer sve troškove školovanja snose oni. Mene je to čak i motivisalo, jer kako kažu “što se mora, nije teško” - kaže Nikolina za portal InfoBijeljina. 

Poslije završenih osnovnih studija, po preporuci profesora i dekana i uz veliku podršku majke, bake i djeda, upisala je magistarski, smjer - tehnologija automatizacije u mašinstvu i posvetila se industrijskim robotima. Ubrzo se zaposlila u jednoj ruskoj firmi i otišla još sjevernije, u Murmansk. 

- Kako šaljivo kaže moja baka Veselka, sjevernije od toga je samo šaraf na globusu. I to nije daleko od istine, grad se nalazi daleko za Arktičkim krugom, mjesto gdje je zimi uvijek noć, a temperature su oko minus 40. I to ima svoje čari, da nisam otišla tamo nikad ne bih vidjela kitove i Barencovo more, Aurora Borealis bi mi bila svakodnevnica i vjerovatno ne bih znala da cijenim sitnice kao što su izlazak i zalazak sunca. Poslom sam zadovoljna, projektujemo i pravimo naftne platforme. U pitanju je konstrukcija od skoro 7.000 tona, koja će se nalaziti negdje daleko, na sred sjevernog ledenog okeana. Zaista jedna čudesna građevina – pojašnjava mlada inženjerka.

Zadovoljna je platom jer je u skladu sa uslovima posla. Kaže da je u kolektivu dosta mladih ljudi sa kojima dijeli ista interesovanja.

 

- Idemo na izložbe, koncerte, ekskurzije. Imamo u sklopu firme i bazen, teretanu, saunu. Sve nam to olakšava izolovanost. Sa druge strane ne mislim o smještaju, hrani i avionskim kartama. Kući, gdje me nestrpljivo očekuju mlađi brat i sestra, majka i baka i deka, dolazim tri, četiri puta godišnje. To, nažalost, nije bilo uvijek tako.  2020. godine korona me zatekla u Rusiji. Dvije godine nisam mogla doći kući. Korona, finansijska kriza, sve je to uzelo danak. Zahvaljajući podršci porodice, društvenim mrežama i svakodnevnom kontaktu s njima, izgurala sam. Odustajanje nikada nije bila opcija za mene - kaže sa osmjehom djevojka.

Nikolina ne krije oduševljenje Ruskom federacijom. 

- Ovo je ogromna zemlja i puna mogućnosti. I danas, uprkos pritiscima sa svih strana, ona je i dalje jedna od najnaprednijih zemalja na svijetu. Vijekovima su ponosni na bogatu kulturu, pisce, pjesnike i kompozitore. Njihova arhitektura je među najljepšima na svijetu. U Rusiji nije luksuz kupiti novu knjigu, otići u pozorište ili koncert filharmonije. Takođe, ljudi su dosta posvećeni sportu, pogotovu jutarnjoj gimnastici i to je možda bio najveći šok za mene. Čak smo na fakultetu prije predavanja imali polučasovnu jutarnju gimnastiku. Savladala sam jezik, običaje, gestikulaciju, pravila ponašanja. Zavoljela sam tu zemlju, ali Republika Srpska je moja zemlja i voljela bih da se u bližoj budućnosti pojave uslovi koji bi omogućili moj povratak, voljela bih da iskustva koja sam stekla tamo, donesem ovde i da se ovdje ostvarim u svim aspektima života  - zaključuje ova mlada Bijeljinka.

Univerzitet koji je Nikolina pohađala, 2019 godine posjetila je delegacija Republike Srpske predvođena predsjednikom RS Miloradom Dodikom. Tada je sklopljen dogovor o saradnji sa banjalučkim Univerzitetom, što otvara vrata mnogim mladim ljudima sa ovih prostora.  Zato Nikolina vršnjacima poručuje da se vode isključivo svojim željama i ne dozvole da ih strahovi od novog i nepoznatog sputavaju.