Licima treće životne dobi na raspolaganju su privatni domovi koji nude usluge po cijeni od 600 do 1.000 KM. Iz Gradske uprave najavljeno je da će uz pomoć donatora pokušati obezbijediti sredstva za otvaranje Doma za smještaj socijalno ugroženih, kao i zakonske pretpostavke kako bi ova ustanova bila ekonomski održiva.

Između prazne porodične kuće i staračkog doma, većina onih koji su zagazili u zlatnu dob bira ovo drugo. U domu im je, kažu, sve na dohvat ruke, imaju pripremljene obroke, medicinsku pomoć i njegu, a slobodno vrijeme, kojeg imaju na pretek, ispunjeno je druženjem.

- Družimo se, pričamo, idemo na ručak, na večeru. Ako nismo sposobni dođu pa nas okupaju, ako se ne možemo obući oni nas obuku - kaže Petra Milaković, korisnica doma.

Bolest se, kažu, stariji, lakše podnosi u društvu. Korisnici doma zajedno prebiraju po uspomenama, dijele tugu i radost, poput složnih porodica.

- Bolje nam je ovdje neg kod kuće. Ovdje imamo sve što nam treba - kaže Petar Stajić.

Privatni starački domovi nude neophodan komfor. Brinu se i o ishrani, u skladu sa terapijom i zdravstvenim stanjem korisnika koji su 24 časa pod nadzorom medicinskog osoblja.

- Imamo doktora interntistu. Radimo u smjenama, u jednoj smjeni se nalaze medicinski tehničar i fizioterapeut.

Ne treba neko pretjerano veliko iskustvo za rad sa starim licima, treba samo puno strpljenja i ljubavi - kaže Milijana Panjić, medicinski tehničar.

Od 14 .000 penzionera u Bijeljini, 50 odsto njih ima prosječnu penziju, pa je sve veći problem neriješeno pitanje smještaja onih o kojima nema ko da brine, a primanja su im nedovoljna da bi sebi priuštili neki od privatnih staračkih domova.

- Bijeljina je mogla, odgovorno tvrdim, da obezbijedi takav jedan zajednički smještaj u saradnji sa Centrom za socijalni rad, humanitarnom kuhinjom, savezom boraca udurženje penzionera. Možemo svi zajedno to da obezbijedimo, prostor postoji - rekao je Momo Krasovac, član UO Udruženja penzionera grada Bijeljina. 

Predrasuda da se u domove za stare smještaju samo oni koji nemaju nikog svog polako nestaje, pa ove ustanove postaju unosan biznis. Kada dođete u treću dob oslonac vam je neophodan, a osim štapa dragocjeno je i nečije rame, kako bi nakon radnog vijeka što bezbrižnije prešli ostatak životnog puta.