Osamdesetdevetogodišnji Slavko Bošnjak iz Bijeljine svake godine ispoštuje dogovor koji su sklopili nekadašnji drugovi iz gimnazijskih klupa – da će posljednje subote u maju dolaziti u dvorište škole i prisjetiti se profesora i prijatelja, ali već sedam godina Slavko se kod spomenika narodnom heroju Radojki Lakić pojavljuje sam jer mnogi drugovi su umrli, a neki stariji od njega slabo su pokretni i teško napuštaju dom.

Za portal Desavanja u Bijeljini Slavko priča da je rođen u ovom gradu 1936. godine, i to 29. februara, pa u šali govori da je proslavio tek dvadeset i dva rođendana. Prvi razred osnovne škole upisao je ratne 1941. godine, nakon što je sa porodicom bježao od njemačkih aviona.

– Otac mi je rođen u jednom selu oko Glamoča, majka u Novom Sadu. Otac je završio opančarski zanat u Sremskoj Mitrovici, pa kad je čuo da ima posla u Bijeljini, sa mojom majkom je došao ovdje i rodio sam se ja, 1936. godine. Kada je počeo rat 1941. godine, ustaške vlasti su dale proglas da u roku od 48 sati svi koji nisu rođeni ovdje, napuste Bijeljinu. Bili smo nekoliko mjeseci u očevom selu, a onda se vratili u Bijeljinu. Iako nisam imao dovoljno godina za školu, upisali su me, jer je tako vlast naredila – kaže Bošnjak.

Nakon četiri godine osnovne škole, Slavko upisuje 1946. godine Gimnaziju, koju pohađa narednih osam godina. U razredu ih je bilo trideset i četvoro, osam djevojaka i dvadeset i šest muškaraca. Bila su to druga vremena, ističe Slavko, kada su profesori bili strogi, ali pravični.

– Veoma lijepe uspomene me vežu za te gimnazijske dane. Sjećam se profesora Ruskog jezika Mike Makića, koji je volio da svraća u jedan vinski podrum u blizini škole, ili recimo profesorke Hemije Vere Opalić. Jednom me baš nagovore stariji đaci da otvorim kapiju dvorišta u kojem je živjela Vera, pa da prignječim psa kada izviri, i ja to stvarno učinim. Pas počne da cvili, Vera to vidi sa prozora, i kada je taj dan došla na čas izvede me, postavi mi pitanja na koja nisam znao odgovor i da mi jedinicu veliku kao vrata! – navodi Slavko za Desavanja u Bijeljini

Kada bi profesori sreli đake na nekom javnom mjestu, na kojem su se obično stariji pojavljivali, to je bio veliki minus, naglašava Bošnjak.

– Jednom prilikom sam izašao na sastanak sa djevojkom iz Učiteljske škole. Dok smo ulazili u gradski park, sretnemo profesoricu Geografije Jovanku Mitrinović koja je sa dvije koleginice pila kafu u restoranu. Sljedeći čas me je odmah prozvala da odgovaram, ali su me izvele pred tablu i njene dvije koleginice sa kojima je bila. Inače, u ono vrijeme kada vidimo profesore, utrčimo u neko dvorište, sklonimo se, da nas ne primijete. Danas, škola je nešto sasvim drugo. Đaci ne poštuju profesore, a sve to ide iz kuće i društva. Roditelji naređuju nastavnicima i profesorima koje će ocjene dati njihovoj djeci. Kakvo je to vrijeme došlo?–pita se Slavko Bošnjak.

Kao mladić volio je da igra fudbal, da ide na folklor, a sjeća se i radne akcije iz 1952. godine, kada su gradili kanal od rijeke Bosne do zeničke Željezare, za hlađenje velikih peći. Nakon završene Gimnazije, Slavko u Beogradu upisuje Ekonomski fakultet. Radio je u Opštini Bijeljina sve do 1991. godine, kada nakon operacije srca odlazi u invalidsku penziju.

Posljednjih decenija, ispratio je na vječni počinak mnoge drugove i drugarice, išao na sahrane u Beograd, Doboj, Sarajevo i druga mjesta, svuda gdje su nekadašnji gimnazijalci iz njegovog razreda živjeli.

– Nažalost, posljednjih godina dolazim sam u dvorište nekadašnje bijeljinske gimnazije, a danas se tu nalazi osnovna škola. Stanem pored spomenika, odstojim petnaest akademskih minuta i odem. Posljednje subote u maju, kada sam bio tamo, našao se tu neki razred koji je mlađi od moje generacije 10-15 godina, takođe obilježavali maturu, pa mi kažu – Hajde slikaj se sa nama. Rekoh im – Pa misliće ljudi da sam vam profesor – priča Slavko kroz smijeh.

Slavko Bošnjak živi sa suprugom koja je napunila 85 godina i koja je po profesiji medicinska sestra.Zajedno su podigli dva sina, a Slavko ističe da će oni nastaviti da ga vode u gimnazijsko dvorište, ako ga nekada noge izdaju.

– Gazim 90. godinu, ali i dalje ću nastaviti da svake posljednje subote u maju posjećujem moju Gimnaziju i prisjećam se drugova, drugarica i profesora – zaključuje Slavko.