Pravnik po profesiji, radio je prije rata u Sarajevu, ipak u trećoj deceniji života, kroz hobi, olovku je zamijenio dlijetom. Zahvaljujući talentu i vrijednom radu godinama stvara poznata umjetnička djela u drugačijoj tehnici i materijalu.

Zahtjevne replike poput Tajne večere i Seobe Srba, za koje mu treba dva do tri mjeseca ručnog rada, kao i druga autorska djela, ukrašavaju mnoge domove i pravoslavne hramove. O tome svjedoče brojni ručno rađeni crkveni ikonostasi u regionu, kao i ostali sadržaj crkvenog enterijera.

- Posebno sam vezan za prvi ikonostas u Vojnoj crkvi u Bijeljini. Motivi i dubina rada govore o vremenu i pažnji koju sam posvetio, nije to bio samo reljefni duborez, već tzv. duborez čipka. Danas sa ove distance, zahvalan sam Bogu, kada se osvrnem unazad mogu da kažem da sam svojim rukama uradio mnogo. Duborez na crkvenim ikonostasima je možda vrhunac i najdraži dio stvaranja, jer je i dio hrama - priča Momčilo za portal InfoBijeljina.

Pored urođenog dara, za bavljenje duborezom neophodna je i jaka volja.

- Treba istrajati, biti uporan, treba se usavršavati, u novom zadatku nastojim da nikoga ne kopiram, već da poboljšavam svoj rad - ističe ovaj vrijedni duborezac.

Služi se dlijetima raznih dimenzija i oblika, neka dlijeta takođe napravi sam. Skoro svaki njegov rad je unikat. Ikone imaju blage likove, ali svaka ima drugačiju ornamentiku.

Kao i rukopis, umjetnički rad ima svoju prepoznatljivost. Za obradu je najlakša crna lipa, a najljepše drvo je za njega orah.

- Svi ikonostasi koje sam radio bili su u hrastu, to je najdugovječnije drvo i dobro je da se radi u hrastu. Uz malo više truda i muke ipak se dobija nešto dugovječno – kaže Momčilo.

Svojom kreativnošću i iskustvom danas maštu pretvara u stvarnost. Nova djela predstavlja javnosti na izložbama Udruženja Sveti Luka, čiji je dugogodišnji član.