Hadžić, po profesiji programer, za gramofonske ploče se zainteresovao sedamdesetih godina, a presudan uticaj na njega, kako kaže, imao je komšija i drug Salih Karajčić, koji mu je posuđivao prve singlove.
 
-Tada smo u Bijeljini slušali muziku na radiju, a bilo je i televizijskih prenosa festivala. Međutim, kod druga Saliha, starijeg dvije godine od mene, vidio sam prve ploče i mogu da kažem da je on moj mentor, koji mi je pokazao vrijednost rok muzike. Tada sam shvatio da, ako želim da uživam u muzici, moram da počnem sa kupovinom ploča, a prva koju sam kupio u bijeljinskoj Robnoj kući je ploča ,,Dženis Džoplin, najveći hitovi’’, priča Dževad Hadžić za ,,Semberske novine’’.
 
Prvi gramofon kupio je relativno kasno, 1980. godine, na svoj 18. rođendan, a sa braćom Karajčić, čiji je otac čuveni harmonikaš Mehmedalija Kiso Karajčić, nastavio je da razmjenjuje ploče i upoznaje nove trendove u muzici.
 
-Salih je sada u Australiji i bubnjar je, a njegov stariji brat je svirao gitaru, dok je treći brat svirao bas. Bili su sjajni muzičari i imali su jedno vrijeme svoj orkestar. Salih je bio diskofil i imao je malu, ali odabranu kolekciju ploča. Iako je moj stav da ploče ne treba posuđivati, jer se tako najčešće oštete, on ih je meni davao, jer je znao kako ih čuvam. Igle na gramofonu sam mijenjao nakon samo stotinu sati slušanja, pa su oni od mene kasnije otkupljivali te igle kao polovne, a u stvari su bile u sjajnom stanju’’, prisjeća se Dževad.
 
Hadžićeva kolekcija polako je rasla, nabavljao je sve ploče koje su stizale u Bijeljinu, a zatim je ,,crno zlato’’ kupovao tokom služenja vojnog roka u Beogradu i studiranja u Sarajevu, gdje je često išao u Narodno pozorište da gleda i sluša opere i balete.
 
Krajem osamdesetih godina shvatio je da je došlo do određenog zasićenja na rok sceni, ali i da ploče zamjenjuju CD-ovi. Godine 1990. kupio je prvi CD plejer, kojim se služi i danas, a 1992. godine, u vrijeme ratnih sukoba, odselio je u Beč.

-Uslijedio je period kada sam prestao da kupujem ploče. Kolekcija mi je ostala u Bijeljini, a u Beču do 1995. godine, iako sam tragao za CD-ovima, nije moglo da se nađe ništa od naše domaće muzike. Godine 1997. sam  došao u Bijeljinu, ponijevši nešto malo stvari i dva kofera, koja sam napunio pločama i odnio u Austriju. Taksista u Beču, koji se ponudio da ponese kofere, pitao me je:,,Šta je ovo ovako teško?! Zlatne poluge?’’ Rekao sam, nasmijavši se, upravo tako:,,Zlatne poluge!’’
 
- Cijelu noć nisam spavao i čim su se otvorile prodavnice otišao sam i kupio novi gramofon’’, prisjeća se kolekcionar Hadžić.
 
Nakon 1997. godine Dževad je sve češće dolazio u posjetu roditeljima u Bijeljini, a jedan od odlazaka u Beograd, kako bi vidio stare prijatelje, bio je presudan da se ponovo vrati skupljanju ploča.

-Godine 2002. otišao sam u beogradski Studentski kulturni centar gdje je radio jedan od mojih prijatelja. Bila je nedjelja i slučajno sam primijetio da ljudi ispred SKC-a prodaju ploče. Kupio sam nekoliko, koje nisam stigao da nabavim sedamdesetih godina i onda mi je to postalo praksa – svaki put kada bih došao kod roditelja, nedjeljom ujutro bih popio kafu, sjeo u automobil i otišao u Beograd na Berzu ploča. Vraćao sam se sa punim automobilom, a longplejke i singlove sam do Beča prevozio preko Hrvatske i Slovenije. Carinici su se čudili, a moja kolekcija se enormno povećavala. Sada imam više od 16.000 ploča koje sam smjestio u stan od 62 kvadrata’’, naglašava za ,,Semberske novine ‘‘ Hadžić.

Dževadu danas nedostaje oko 1.000 malih ploča i nekoliko desetina LP da bi imao sva izdanja domaće rok, zabavne i džez muzike od početka diskografije u socijalističkoj Jugoslaviji do 1992. godine.

 Govoreći o formatima audio-zapisa, Hadžić je istakao da ,,najpuniji’’ zvuk imaju magnetofonske trake, ali da je njihova nabavka veoma skupa. Gramofonsku ploču smatra formatom koji je prirodniji i bliži ljudskom uhu, nego na primjer CD, ali vinil ima i druge karakteristike zbog kojih i dalje zaslužuje poštovanje ljudi širom svijeta.

-Kod CD-a mi je uvijek smetalo to što nema drugu stranu. Kada slušaš ploču, moraš da napraviš pauzu, okreneš i drugu stranu, pa je preslušaš, a znamo da pauze postoje, recimo, i između činova opere. Druga stvar koja mi smeta kod CD-a jeste mali format diska, te omoti na kojima je sve napisano minijaturnim slovima. Omot ploče kada uzmete u ruke, pred vama je cjelokupno umjetničko djelo. I na kraju, zvuk, po mom mišljenju je prirodniji na ploči. Visoki, srednji i niski tonovi nisu pojačani kao na mnogim CD-ovima, ne stvaraju zamor pri slušanju’’, pojašnjava Hadžić.

Osim kolekcije gramofonskih ploča, Dževad posjeduje više od 4.000 CD-ova, audio - kasete, magnetofonske trake, a tu su i magnetofoni, kaset - dekovi, gramofoni, pojačala i drugi audio uređaji.

-Moj stan u Beču je ,,zatrpan muzikom’’, ali posljednjih godina i ja pokušavam da se riješim nekih ploča koje su duplikati, ili jednostavno da prodam one koje me ne zanimaju, nisu mi više potrebne. Nisam se vodio željom da kao mnogi kolekcionari imam na primjer sva izdanja Bitlsa, ili sva izdanja Rolingstonsa, ne opterećujem se time. Izabrao sam samo jednu italijansku džez-rok grupu koja je prilično nepoznata, snimali su u Velikoj Britaniji, i imam sve njihove ploče, osim jednog argentinskog izdanja’’, dodaje Hadžić.

Dževad kaže da ima troje djece i da se oni ne zanimaju za kolekcionarstvo gramofonskih ploča, ali da su uvijek bili upoznati sa očevim hobijem.
​
-Sin se bavi muzikom, svira u jednom bendu, ali ne skuplja ploče. Kolekcionarstvo je moje privatno, lično zadovoljstvo, i sigurno ću ostatak života posvetiti tome da pronađem naslove koji mi nedostaju’’, zaključuje na kraju za ,,Semberske novine’’ bijeljinski kolekcionar ,,crnog zlata’’ Dževad Hadžić.