"Dom je, na kraju, tamo gdje se osjećaš korisno, povezano i prihvaćeno", priča Cvijanović za InfoBijeljinu.

Odluka da nakon završetka gimnazije napusti Bijeljinu i nastavi školovanje u Beču bila je spoj radoznalosti, hrabrosti i vjerovatno, blagog bunta. 

"U tim osjetljivim tinejdžerskim godinama bio sam ogorčen načinom na koji mnoge stvari funkcionišu u našem društvu", pojašnjava. 

Imao je osjećaj da kao pojedinac ne može učiniti mnogo, a nije želio da svoju mladost potroši boreći se protiv vjetrenjača. 

"Umjesto toga, odlučio sam da odem negdje gdje ću imati priliku da rastem, da se razvijam, učim i da svojim trudom i radom zaslužim bolju budućnost - za sebe i za svoju porodicu. Slušao sam priče da je upravo Beč takvo mjesto: simbol nečeg drugačijeg. Mjesto gdje se cijene trud, rad i posvećenost. Želio sam, više od svega, da okusim taj svijet", kaže Cvijanović za InfoBijeljinu.

Ljudi koji ne staju da saslušaju

Prelazak iz malog grada poput Bijeljine u milionski Beč bio je, priznaje, svojevrstan šok. Sve je bilo novo, veliko, brzo. 

"Ipak, ovaj grad ima svoju dinamiku koju jednostavno moraš da prihvatiš ako želiš da opstaneš. Imao sam sreću da u prvim mjesecima imam podršku rodbine oko stanovanja i hrane, što mi je dalo prostora da se postepeno prilagodim i upoznam Beč. Najteža prepreka bila je jezička barijera – osjećaj da ne znaš kako da se izraziš u osnovnim situacijama. Tu je bila i drugačija kultura, dinamičniji tempo života, ljudi koji žure, a ne staju da te saslušaju", poručuje naš sagovornik.

S druge strane, ono što ga je odmah fasciniralo bio je gradski prevoz. 

"Zvuči možda banalno, ali bilo mi je nevjerovatno da možeš da stigneš s jednog kraja grada na drugi za manje od sat vremena – i to bez kašnjenja. Iako je Beč ogroman u poređenju s mojim rodnim gradom, sve je funkcionisalo gotovo besprijekorno. Taj osjećaj uređenosti, reda i poštovanja sistema bio mi je potpuno nov i u početku skoro nestvaran", priča Cvijanović.

Među prvih deset

Uklopiti se u novu sredinu nikad nije lako, ali, ocjenjuje da je u Beču možda i lakše nego u nekoj manjoj sredini. 

"To kažem jer ovdje vrlo lako možeš da pronađeš ljude slične sebi - bilo da te zanimaju fakultet, sport, zdrav način života ili nešto treće. Nema tog osjećaja da te neko stalno posmatra i procjenjuje. Tempo života je takav da većinu ljudi zapravo i ne zanima šta radiš u svoja četiri zida ili u svoje slobodno vrijeme. I moram priznati da mi se to jako dopalo. Ta sloboda da budeš ono što jesi, bez bojazni od osude, meni je mnogo značila u procesu prilagođavanja", napominje Cvijanović.



Prvi put je pomislio da se možda „uklopio“ kada je položio prijemni ispit za studije sportskih nauka, koji važi za jedan od najtežih u Evropi i traje čak pet dana. 

"Zbog nedovoljnog poznavanja jezika i netačnih informacija, našao sam se u situaciji da moram položiti prijemni kako bih mogao ostati u zemlji. U suprotnom, morao bih se vratiti kući jer ne bih mogao produžiti vizu. Bio je to ogroman pritisak, ali sam dao sve od sebe – i trud se isplatio. Završio sam među prvih deset. Tada sam prvi put pomislio: ‘Ne idem ja nigdje. Došao sam da ostanem'", navodi Cvijanović.

Ipak, pravi osjećaj da je Beč postao njegov dom došao je kasnije - kada je, kako smo naveli, pronašao posao koji voli, zasnovao porodicu i počeo da učestvuje u kulturnim i društvenim dešavanjima ovog grada. 

Ključna razlika

Studirao je sportske nauke, misleći da je to slično kao kod nas fakultet fizičke kulture. Ipak, vrlo brzo je, kroz lično iskustvo, shvatio jednu ključnu razliku. 

"U Austriji, ako želiš da radiš u školskom sistemu kao nastavnik, moraš imati dva predmeta – dakle, završiti dvopredmetne studije. To znači da, na primjer, predaješ fizičko i engleski, ili matematiku i geografiju. Kada sam položio prijemni, bio sam automatski upisan samo na sportske nauke i tek kasnije sam saznao da mi to samo po sebi nije dovoljno za rad u obrazovanju. Zbog birokratije i već položenih ispita, odlučio sam da završim započeto, a zatim dodatnim obrazovanjem nastavim ka svom cilju - ali nešto drugačijim putem", kaže Cvijanović.

Što se tiče visokog obrazovanja, programi su prilično usklađeni, naročito u stručnim oblastima. Međutim, najveća razlika između našeg i austrijskog obrazovnog sistema je, navodi Cvijanović, u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju. 

"U Bosni i Hercegovini osnovna škola traje devet godina, dok je u Austriji osnovno obrazovanje podijeljeno u više faza: četiri godine osnovne škole, zatim četiri godine niže srednje škole, nakon čega slijedi ili strukovna škola, ili gimnazija, a tek onda fakultet. Sistem je više usmjeren na postepenu specijalizaciju i ranu orjentaciju učenika, što ima i svojih prednosti i mana", ističe Cvijanović.

Odlučujući korak

Na pitanje da li je ikada pomislio da se vrati i radi u svom rodnom kraju, kaže da je imao često takve misli, posebno u prvim godinama života u Beču. 

"Svaki put kada bih vidio nešto inspirativno ili dobro organizovano ovdje, pomislio bih: ‘Kako bi ovo dobro došlo u mom gradu, u mom kraju’. Nekoliko puta sam čak bio ozbiljno blizu realizacije neke ideje, ali je uvijek nedostajao onaj odlučujući korak", ističe Cvijanović.

Glavni razlog zašto nije napravio taj povratak je, kaže, razlika u mentalitetu. U Beču su, dodaje, radna klima, profesionalne navike i sistemske vrijednosti drugačiji nego kod nas. Postoji određeni red, stabilnost i osjećaj da se vaš trud isplati - i to mnogo znači.

"Da bih se vratio, moralo bi da se poklopi više stvari. Prije svega, isti ili slični uslovi rada i pristojna ekonomska sigurnost. Ako bih to imao u svom rodnom kraju, vjerovatno se ne bih dugo dvoumio. Ali realno gledano, ta opcija danas djeluje sve manje vjerovatno", iskren je Cvijanović.

Košarka je njegov hobi, ali i mnogo više, jer se ovim sportom bavio i dok je bio u Bijeljini. Danas je član najstarijeg košarkaškog kluba u Beču - BC Gumpendorf.

"Košarka je za mene uvijek bila mnogo više od hobija, ona je bila i ostala moja velika strast. Dok sam još bio u Bijeljini, sanjao sam kao i mnogi mladi da ću jednog dana igrati ozbiljnu košarku", priča Cvijanović. 

Međutim, po dolasku u Beč, taj dječački san je morao da se odloži. 

"Igrati na visokom nivou ovdje, uz istovremeno studiranje i rad, zahtijevalo je ogromna odricanja, a prije svega i ozbiljna finansijska sredstva. Morao sam da donesem odluku i nisam pogriješio: završio sam fakultet, izgradio život, a košarka je ostala dio mene, i dalje je igram, ali za svoju dušu", naglašava Cvijanović.

Klub BC Gumpendorf,  čiji je član, osnovan je 1951. godine. U klub je došao na nagovor prijatelja iz studentskog doma, i to je ispalo kao sjajan potez. 

Prijatelji za cijeli život

"Upoznali su me sa ekipom, odmah sam osjetio pripadnost, i evo već skoro 15 godina sam aktivni član. Tamo sam pronašao i sportsku zajednicu, ali i prijatelje za cijeli život. U posljednjih nekoliko godina uspjeli smo da okupimo tim vrijednih, ambicioznih i entuzijastičnih ljudi koji istinski vole košarku. Zajedno radimo na tome da klub podignemo na viši nivo – ne samo sportski, već i organizaciono", priča Cvijanović.

Ove godine su ostvarili značajan uspjeh, izborili su plasman u bečku ligu, i ponosan je što je tome doprinio kao igrač. Osim toga, učestvuje i u vođenju kluba iza kulisa. Zadužen je za njihovu internet stranicu i društvene mreže, što je važan segment u današnjem vremenu.

"Na taj način prenosim i nešto iz svoje kulture - možda ne kroz folklor ili jezik, ali kroz mentalitet zajedništva, upornosti i želje da se nešto izgradi iz čistog entuzijazma. Taj duh pokušavam da njegujem i u našem timu", kaže Cvijanović.

"Nešto što ne zaboraviš"

U ovom sportskom okruženju postoji zajednica naših ljudi, i to prilično velika.

"Možda bi nekoga ko ne živi ovdje i iznenadilo koliko nas ima u sportskom okruženju, najviše iz bivše Jugoslavije. Povezuju nas prvenstveno košarka, jezik i kultura. U klubu vlada posebna energija, onaj osjećaj da si među svojima, da nisi sam. Kada se sjetim svojih početaka u Beču, teških trenutaka prilagođavanja i neizvjesnosti, upravo su mi košarka i ljudi iz kluba dali osjećaj pripadnosti", priča Cvijanović. 

Najvrednije savjete, najkorisnije informacije, pa čak i pomoć u vezi sa poslom ili svakodnevnim stvarima dobijao je baš tu, spontano, kroz igru.

"To je nešto što ne zaboravljaš. Zato danas nastojim da tu podršku vratim  novim mladim ljudima koji dolaze, i koji možda prolaze kroz ono kroz šta sam ja nekad prošao. Ako moj savjet, moja riječ ili moj primjer mogu nekome olakšati prve korake i pomoći mu da se osjeća sigurnije i sretnije ovdje, onda sport dobija još dublji smisao", navodi ovaj Bijeljinac.

Šta mu nedostaje iz Bijeljine

Prisjećajući se Bijeljine, kaže da mu najviše nedostaju ljudi, u pravom smislu te riječi. Prijatelji s kojima je odrastao, poznata lica iz djetinjstva, ta svakodnevna, spontana komunikacija koja vam popravi dan. Nedostaju mu razgovori sa prodavcem u pekari, majstorom za auto ili nekim slučajnim poznanikom na ulici.

Nedostaje mu, kaže, taj osjećaj bliskosti, da vam neko svrati bez najave, iz dobre volje i bez posebnog povoda. Nedostaje mu i naša hrana, ali još više toplina, gostoprimstvo i ona ljudskost koja je posebna za naš kraj.

Na pitanje šta bi savjetovao mladima koji razmišljaju da odu, ali se boje da neće uspjeti, on se prisjeća onog što je njemu rekao jedan prijatelj koji mu je u životu puno značio.  Sjedili su, prisjeća se, jednom poslije treninga na gradskom stadionu i razgovarali o budućnosti.  Znao je taj prijatelj da Cvijanović ima priliku da ode, ali i da se dvoumi. 

"Nisam bio siguran da li sam dovoljno hrabar za tako veliki korak u nepoznato. Tada mi je rekao nešto što ću pamtiti cijeli život: ‘Ako ne probaš, nikad nećeš znati.’ Te riječi su me pratile dugo, i upravo zbog njih sam i otišao. Morao sam pokušati, jer da nisam, kajao bih se zauvijek. To bih poručio i drugima. Strah je normalan, ali život ne čeka. A i neuspjeh, ako se desi, često je samo korak ka nečemu boljem, jer ko smije, taj i može”, ističe Cvijanović.

Vrata koja nisu zatvorena

Na pitanje da li sebe vidi jednog dana opet u svom kraju, odgovara - nikad ne reci nikad, sve je moguće. 

"Ta vrata nisu zatvorena. Beč je sada moj dom, ovdje sam izgradio život, ali uvijek u sebi nosim svoj kraj i svoje korijene. Ne znam šta budućnost nosi, ali uvijek postoji prostor za povratak ili nove prilike. Važno je biti otvoren i spreman na promjene", napominje Cijanović.

Dugo je, kaže, tražio svoj put, često nesiguran šta zapravo želi od života, donosio je mnoge odluke instinktivno, često birajući lakši put. Ponekad je, prisjeća se, bilo i frustrirajuće, jer u svijetu prepunom mogućnosti nije uspijevao da pronađe ono što ga zaista ispunjava.

U glavi mu je, priča nam, stalno odzvanjala rečenica: "Važno je da u životu znaš šta hoćeš". Divio se onima koji su to znali još kao tinejdžeri, jer mu se činilo da imaju neku unutrašnju sigurnost koju je on tek pokušavao da pronađe. 

"Sve se promijenilo jednog dana, sasvim slučajno, dok sam slušao svoju omiljenu muziku. Čuo sam stih koji me pogodio direktno u srž i pokrenuo promjenu u meni. Rješenje je bilo jednostavno i uvijek tu, ali mi je valjda trebalo da to čujem baš na taj način, od nekog drugog. U životu jeste važno znati šta hoćeš, ali je još važnije znati šta nećeš", zaključuje Cvijanović.