❮ ❯

- Proslave 1. maja u Bijeljini naročito su krenule nakon '70. godine, kada je Jugoslavija stala na noge i kada je narod živnuo i zaposlio se. A do tada, još kao dijete, sjećam se proslava u obližnjim šumama u današnjem Zairu, na brdu Obrijež, u Hanuminom voćnjaku (Pet jezera). Moja porodica je imala tri bicikla, mladi su se uglavnom tako vozili, pa se na muškom rasporedi čak po troje – priča za InfoBijeljinu Boban Jahić.

Ovaj rođeni Bijeljinac ima vikendicu u Amajlijama, a jutros je ustao oko šest časova, pustio muziku, pripremio roštilj. Uskoro očekuje suprugu, zeta, kćerku i unuka, ali i mnoge prijatelje koji se tradicionalno okupe kod njega.

 

- Nekadašnje proslave 1. maja u Bijeljini su nezaboravne. Bilo je veselo, lijepo, nije bilo neke zavisti, svi smo imali podjednako, pa je narod živio skromno i slagao se. Nije bilo politike, bili smo operisani od toga. Sad politiku vode svi, od onih što čuče pred zadrugama i piju pivo, pa izdeklamuju Dnevnik napamet, do ovih političara koji ne znaju ni beknuti – ističe Jahić.

 

Sjeća se kolona bicikala, automobila, zaprega s konjima, koje su šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina odlazile rano ujutro na obilježavanje 1. maja – Međunarodnog praznika rada.

 

- Počele su tada da se kupuju fiće, stojadini, juga, a svako je imao svoj bicikl. Moja porodica tri. Ako je muški bicikl, onda jedan vozi, jedan sjedi na rami, a treći sjedi pozadi na korpi. Pa se u toku vožnje mijenjaju za okretanje... Narod se angažovao iz susjednih sela, ljudi s konjima, s kolima. Sjedili su uz vatre, roštilje, odnekud su se pojavljivali harmonikaši, a sjećam se da su vatrogasci imali dužnost da sjednu u kamion i da idu kroz sve gradske ulice u pet časova ujutro i da bude ljude i pozivaju na uranak. Kasnije bi dolazili i na izletišta, i tamo svirali – naglašava Jahić.

 

Prema njegovim riječima, danas mnogi pogrešno tumače 1. maj – Međunarodni praznik rada.

 

- On je nastao kao praznik rada u Americi, u kapitalizmu, nema veze sa Titom i socijalizmom. Radnička klasa treba da ga obilježava i da se bori za svoja prava. Danas, čini mi se, neki poslodavci bi da uzmu dušu radnicima i kad bi mogli, namjestili bi nekako da se radi osam dana u sedmici. Ja pamtim vrijeme kada su u Bijeljini postojala preduzeća „Zenit“, „Kurjak“, „Mladost“, Građevinsko preduzeće „Rad“ koje je zapošljavalo do 3.000 radnika – kaže Jahić.

 

U vrijeme proslave 1. maja, dodaje Boban, ranije su djeca kitila ograde jorgovanom i drugim poljskim cvijećem, a primjećuje da su se za jelo mnogo više pripremala pečena jagnjad i prasići, nego roštiljsko meso.

- Roštiljanje je počelo kasnije, a ja se sjećam da je u mesari „Šid-Srem“ koja je bila u mojoj ulici naručivano 800 jagnjadi prije 1. maja, a ko zna koliko još jaganjaca i prasića u drugim mesarama. Jutros sam malo prošetao Amajlijama i drago mi je da vidim da su stolovi i klupe u kampu zauzeti, da ima naroda, za razliku od prethodnih godina. Suština je u tome da niko nije željan mržnje, nego je željan da se proveseli, da popriča, pojede i popije. To podržavam – zaključuje Jahić.

 

Tagovi

Vaš komentar

Komentari ( 4 )

---