Bijeljina: Praznik rada, a na birou oko 15.000 nezaposlenih, ko i sta sutra slavi?
U svijetu se sutra obilježava 1. maj - Međunarodni praznik rada kao simbol internacionalne radničke i sindikalne solidarnosti.
Praznik podsjeća na 1. maj 1886. godine, kada je više desetina hiljada radnika u Čikagu izašlo na ulice zahtijevajući bolje uslove rada i osmočasovno radno vrijeme.
Skoro vijek i po poslije – situacija se totalno promijenila.
Dobar dio čovječanstva nema posao, u mnogim zemljama borba za radnička prava postala borba za radno mjesto i bilo kakav posao.
Većina radnika (s obzirom na privatizaciju) svaki praznik provodi na poslu, osmočasovno radno vrijeme postoji samo na papiru… Oktazi, kazne, nerijetko razne torture… S pravom se postavlja pitanje - imamo li razloga da proslavljamo 1. maj kao praznik rada?
Samo na području Bijeljine, Ugljevika i Lopara na Zavodu za zapošljavanje je skoro 15.000 ljudi koji aktivno traže zaposlenje.
Iz Zavoda za zapošljavanje, Filijala Bijeljina za portal InfoBijeljina navode da je sa visokom stručnom spremom taj broj 1.406, dok je broj doktora nauka 2.
Od 30 do 55 godine starosti najveći je broj nezaposlenih lica koji aktivno traže posao.
Svim tim statističkim podacima treba dodati i to da stanovništvo sa ovog područja masovno odlazi, da radi sezonski u nekoj od susjednih država i da se ne vodi kao nezaposleno lice na Zavodu za zapošljavanje.
Činjenica je i to da su oni koji su zaposleni u javnim preduzećima u mnogo boljem položaju od radnika kod privatnika. Ali svako nosi svoje breme, neko težak posao, neko pretešku stranačku knjižicu.
Prisjetimo se i toga da je predsjednik Republike Srpske jednom prilikom izjavio da u Srpskoj ima posla, samo narod neće da radi.
Stanovnici Semberije i Majevice ističu da će ovaj dan da provedu na brojnim izletištima.
“Nekada su se za Prvi maj palile logorske vatre uoči praznika, a na dan praznika, obično na najbližem izletištu okupljao se narod uz prigodne govore sindikalnih funkcionera, recitovala se i poezija, igrala folklorna društva. Sutra ćemo se okupiti da bismo se družili i odmorili”, kaže jedan Bijeljinac.
“Nikada ga ne slavim, ako nisam na poslu radim u kući”, kaže jedna od naših sagovornica.
Od takozvane sindikalne borbe tu je tek čestitka radnicima i uobičajeno obećanje da će radničke probleme riješiti na sto bolji način.
I još jedno pitanje: Kako će nam biti bolje kada se za to ne borimo?