Bijeljina je nekada bila nadaleko poznato zanatsko mjesto. Krasile su je brojne radnje, opančarske, abadžijske, kolarske, kovačke, krojačke, limarske, staklorezačke, ali danas ih je opstalo tek nekoliko.
Jedna od njih je radnja kožne galanterije u užem centru grada koja odolijeva “zubu vremena” više od tri decenije.
Pedesetpetogodišnjeg Gorana Krstanovića ratni vihor donio je u sembersku ravnicu iz Novog Travnika 1994. godine. Od tada u zanatskoj radnji pravi kaiševe, novčanike, torbice, povodce za pse i druge predmete od kože.
Ponosan je na svoje radove.
“Neophodna je dobra oprema poput mašina za šivenje, brušenje, sječenje i obrađivanje kože, ali najvažniji su dobra sirovina, volja i talenat. Danas se sve teže dolazi do dobre kože ali snalazim se. Malo nas je koji se bavimo ovim poslom pa sarađujemo i ispomažemo se”, ističe Goran za InfoBijeljina.
Majstor “zlatnih ruku“ vrši i popravke kožnih predmeta.
“Neko popravlja stvari zbog sentimentalne vrijednosti koje one imaju, a neko opet iz navike. Oduvijek su se kaiševi, torbice nosili na popravak mada to sada rade i obućari. Ne bojim se konkurencije jer svako ima svoje mjesto pod kapom nebeskom”, kaže Krstanović.
Kvalitet je, naglašava, presudan i u ovom poslu.
“Prepoznaje se prava koža, i mirisom i dodirom. Trud koji ulažem u pravljenje predmeta i kreativnost budu nagrađeni. Imam stalne mušterije. Pošto sam u blizini autobuske stanice često i putnici prolaznici navrate, pogledaju i pazare. Nastojim da cijene budu prihvatljive. Niko se od ovog posla nije obogatio, ali se može solidno živjeti. Nekada je ovaj zanat bio jedan od cijenjenijih, ali danas se mladi teško opredjeljuju za njega. Želio sam da podučim šegrte, dolazilo mi je par mladića, budu nekoliko dana i odustanu. Priznaju da nije lako”, kaže majstor.
Goran kaže da ni sanjao nije da će mu ovo biti životni poziv.
“Završio sam metalostrugarski zanat, ali nekako me uvijek više privlačio rad sa kožom. Počeo sam amaterski, a sada sam profesionalac”, kaže u šali Goran.
Žao mu je što ni jedno od njegovih dvoje djece ne želi da naslijedi ovaj posao, ali odustati neće.
A kako do penzije ima još cijelu deceniju, ne isključuje ni mogućnost da nekome prenese znanje i iskustvo, te da njegova radnja i dalje ostane prepoznatljivo mjesto gdje možete naći kvalitetne kožne predmete.