U tim godinama međunarodna zajednica je bila fokusirana na BiH. U njoj je bilo desetine hiljada do zuba naoružanih mirotvoraca, novca je bilo na sve strane, a diplomatske aktivnosti glavnih svjetskih metropola bile su usredotočene na BiH. Naravno, sa mnogim odlukama se ne slažem, ali ipak ne može se poreći da je puno urađeno.

Usput rečeno, pričali su mi pojedini međunarodni akteri tog perioda kako su se preko granice pod šinjelima i postavama kaputa unosile pare za sve one u BiH za koje se smatralo da mogu napraviti iskorak. Ali o tome, kao i o tome zašto je moralo i trebalo biti očekivano da ta politika neće uspjeti, možda nekom drugom prilikom.

Nakon propasti aprilskog paketa, međunarodna zajednica se povukla i od tada u BiH imamo stagnaciju ili, nažalost, čak i vraćanje u prošlost. Spali smo na to da bi usvajanje mehanizma koordinacije - u normalnim okolnostima gotovo rutinske stvari - bilo pozdravljeno maltene kao sam ulazak BiH u EU, kao što je pozdravljeno i podnošenje aplikacije za članstvo u EU - nešto što bi u normalnim okolnostima bilo ekvivalentno studentu koji je podnio prijavu za upis na fakultet.

Poređenja radi, da li biste podigli šator da proslavite što vam je sin popunio formulare za upis na studij? Do te mjere je situacija u BiH danas komična i apsurdna. Međunarodna zajednica nema vizije ni volje šta uraditi, sve se svodi na improvizaciju, a domaći faktori takvo stanje koriste kao poziv na opstrukciju i partijašenje kroz trpanje javnih resursa u privatne džepove, dok većina ljudi jedva preživljava.

Ni uz pomoć stranaca, a možda baš i uprkos njoj - građani BiH nisu preuzeli odgovornost za zemlju. A zemlja čiji građani ne mogu pronaći ni minimum zajedničkog interesa kojim bi pritisli političke i ekonomske elite da rade malo i za njihove interese ne može se nadati ničemu dobrom.

Takva zemlja teško i da može preživjeti.