Naime, BiH je tek jedna od pet država svijeta, a ostale četiri su afričke, koja izdvaja manje od dva dolara po glavi stanovnika za naučnoistraživački rad, pa stoga i ne čudi ovakav katastrofalan odnos prema vlastitoj budućnosti i perspektivi generacija koje dolaze.

Istovremeno, BiH je druga u Evropi po procentu učešća novčanih doznaka iz inostranstva u bruto društvenom proizvodu (BDP), pa se postavlja pitanje kakvo bi uopće bilo stanje u državi da nema ovog vida pomoći bh. dijaspore?

Profesor Vjekoslav Domljan, jedan od najuglednijih ekonomista u BiH, zaključuje da je zbog svega poznatog potpuno logično da je BiH tu gdje jeste.

"Ako nemate inovacija, ako nemate istraživača i istraživačkih institucija, ne možete biti inovativni, a ako nema inovacija, i to ne samo tehničkih, već i uvođenja novih procedura i pravila, onda ne možete povećati konkurentnost i produktivnost. A onda nema ni povećanja dohotka. Vrlo jednostavno", kaže Domljan, za koga je podatak o izdavanju manje od dva dolara na naučnoistraživački rad poražavajući, iako nije ništa novo.

"Mi još govorimo da je bogatstvo BiH u prirodnim resursima, međutim najvredniji resurs je ljudski kapital. A najvredniji dio ljudskog kapitala je vani. No, uopće nema interesa da se pravi most između ljudskih resursa vani i unutar BiH. Sada oni plove kao izolirane brodice, a treba od njih napraviti flotu", zaključuje Domljan.

I Predrag Duduković, analitičar iz Udruženja ekonomista RS SWOT, pita šta bi bilo da nema doznaka bh. dijaspore iz inostranstva?

"Ovdje je problem što nema volje da se nešto popravi, ne samo političke. Ne treba izmišljati nešto novo, treba samo prepisati od uspješnih država. Jednostavno, moramo raditi na popravljanju situacije, političke i ekonomske, na poboljšanju poslovnog ambijenta i smanjiti rad crnih i sivih ekonomija, sve s ciljem poboljšanja zaista lošeg životnog standarda", ističe Duduković.

Zaključuje da BiH mora najprije doći "do donjeg nivoa propadanja", da bi onda mogla razmišljati o poboljšanju.

"Moja je procjena da nam za to treba oko pet godina", zaključuje on.

Višegodišnje teško stanje u državi, naime, odrazilo se i na migracione tokove širom svijeta, a s njima i na odliv mozgova. Prema posljednjim dostupnim podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, izvan granica naše zemlje živi više od 1,45 miliona osoba bh. porijekla, sa prosjekom starosti od tek 30 godina (SAD), odnosno 40,5 (zemlje EU), što predstavlja najaktivniji i intelektualno najproduktivniji dio populacije.

No, jako značajan je i podatak da, osim što je mlada, bh. dijaspora je i dobro obrazovana, procentualno nekoliko puta obrazovanija od stanovništva u BiH!

I Žarko Papić, bivši diplomata i doktor ekonomije, smatra da se veliki intelektualni kapacitet bh. dijaspore ne koristi ni na kakav organiziran način.

"Lobiranje među našim potencijalom vani kao da ne postoji. I to je ozbiljan problem. Drugi dio priče je novac koji dijaspora šalje u BiH. Do 2008. godine, do početka recesije, taj novac je u značajnoj mjeri korišten za obnovu kuća, dakle u građevini, a sa zaoštravanjem krize taj novac ide u neku vrstu sive socijalne zaštite", kaže Papić, zaključujući da bi bez tog novca socijalna situacija u BiH bila mnogo gora.

"Puno bi bilo bolje kada bi se taj novac organizovano usmjeravao na izgradnju ekonomskih kapaciteta, koji bi zaposlili i ljude i znatno poboljšali stanje. Međutim, za to treba organizovan pristup i ja bih volio kada bi se naša diplomatska mreža organizovano bavila time", zaključuje Papić.

Upravo jedan od problema ovakvog stanja leži u činjenici da se država, osim djelimice Ministarstva za ljudska prava i još manjim dijelom Ministarstva vanjskih poslova, ne bavi pitanjima dijaspore. Iako su, naime, ambasade i konzulati najviše otvarani tamo gdje je gro dijaspore (Njemačka, Švedska, Švicarska, Turska, itd), sam rad DKP mreže posljednjih godina je katastrofalan i služi tek za ispunjavanje diplomatskih ambicija partijskih ljudi.