Da li Bosnu i Hercegovinu čeka ekološka katastrofa?

 

Većina termoelektrana u našoj zemlji je starija od 30 godina; oslonjene su uglavnom na lignit i mrki ugalj iz lokalnih rudnih bazena i uz to ih karakteriše niska energetska efikasnost.

 

Prema mišljenju stručnjaka, termoelektrane predstavljaju jedan od najvećih svjetskih zagađivača životne sredine. Samo na Zapadnom Balkanu od 2018. do 2020. godine evidentirano je skoro 19.000 smrtnih slučajeva koji su povezani s emisijama gasova iz termoelektrana na ugalj.

 

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), zagađenost vazduha je povezana s nizom zdravstvenih problema – respiratornim i kardiovaskularnim bolestima, smanjenjem funkcije pluća, teškim disanjem, pojavom kašlja, pojačanom osjetljivošću na respiratorne infekcije, pa čak i uticajem na mozak i gubitkom koeficijenta inteligencije, ali i pojavom raka.

 

Važno je pomenuti i da je ove godine Sekretarijat Energetske Zajednice pokrenuo postupak protiv Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova*, Srbije i Sjeverne Makedonije zbog kršenja EU Direktive o velikim ložištima. Kako su naveli u CEE Bankwatch, vlade Zapadnog Balkana „ne mogu sanjati o članstvu u Evropskoj uniji i izvoziti električnu energiju u Evropsku uniju zanemarujući pravila o kontroli zagađenja. Vlade Zapadnog Balkana koje to još nisu učinile, poput onih u Bosni i Hercegovini, moraju odrediti datum hitnog ukidanja uglja“.

 

Šta je alternativa?

 

Prema istraživanju klimatske „think tank“ organizacije TransitionZero, širom svijeta će biti neophodno zatvoriti gotovo 3.000 elektrana na ugalj prije 2030. godine, ukoliko želimo zadržati porast temperature unutar 1,5° C. Paralelno sa strategijom gašenja termoelektrana, sve izraženija je i globalna tendencija razvoja proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, a to su izvori koje priroda stalno nadomješta – sunce, vjetar, voda, biomasa i zemljina toplina. Obnovljivi izvori imaju izuzetno važnu ulogu u smanjenju ugljen-dioksida (CO2) u atmosferi, zbog čega ih je i Evropska unija implementirala u svoje zvanične politike kroz „Nacionalni akcijski plan obnovljivih izvora energije“.

 

Između pomenutih obnovljivih izvora energije, upravo hidroenergija predstavlja najefikasniji način za proizvodnju električne energije. Razvoj i izgradnja hidroelektrana je strateški interes zemalja Evropske unije, ali i tendencija svih velikih zemalja na svijetu, koje prema trenutnom stepenu uspješnosti predvode Kina, Kanada i Brazil. Naročit naglasak širom svijeta se postavlja na razvoj malih hidroelektrana (MHE), koje su, prema stručnim mišljenjima, optimalno rješenje u pogledu balansiranja između zaštite životne sredine, količine proizvedene električne energije i ekonomskih benefita njene proizvodnje.

 

Bosna i Hercegovina ima izuzetno veliki potencijal za proizvodnju električne energije putem MHE, ali je, nažalost, taj potencijal slabo iskorišten.

 

Ono u čemu se većina stručnjaka slaže jeste da iskorištavanje hidroenergije za proizvodnju električne energije u malim hidroelektranama predstavlja najracionalniji obnovljivi energetski izvor, upravljački najfleksibilniji i ekološki najčistiji. Izgradnjom malih hidroelektrana se obezbjeđuje korištenje hidroenergije iz malih vodotokova, što omogućava elektrifikaciju ruralnih krajeva i objekata udaljenih od električne mreže. Samim tim smanjuje se potrošnja fosilnih goriva koja, kako je ranije navedeno, imaju izuzetno štetan uticaj na životnu sredinu. Takođe, važno je navesti da se u stručnoj literaturi često ističe tvrdnja da male hidroelektrane ne dovode do zagađenja životne sredine, te da one stvaraju niske troškove održavanja, a iz aspekta ekologije i očuvanja životinjskog svijeta, one ne sprečavaju nesmetano kretanje ribe.

 

Šta nas onda sprečava?

 

Nažalost, u Bosni i Hercegovini su i dalje prisutna mišljenja koja su u suprotnosti s navedenim činjenicama u pogledu malih hidroelektrana. Uprkos jasnim stručnim i naučnim stavovima, a usljed strahova i pojedinih partikularnih interesa, u javnosti povremeno možemo čuti da male hidroelektrane ipak izazivaju određene probleme koji se tiču životne sredine. Ti strahovi nisu opravdani, s obzirom na to da su podstaknuti uglavnom nereprezentativnim primjerima u kojima izgradnja postrojenja malih hidroelektrana nije sprovođena prema pravilima struke.

 

Međutim, posljedice nestručne izgradnje su uvijek negativne, bilo da se radi elektranama na hidro, termalnu, nuklearnu ili bilo koju drugu energiju, što ne može i ne smije da se koristi kao argument u raspravi. Nerazumijevanje koncepta malih hidroelektrana ne bi trebalo da predstavlja razlog zbog kojeg su građani uskraćeni za značajnu i ekološki „čistu“ tehnologiju proizvodnje električne energije, koja ne utiče ni na sam tok rijeke, niti na njene hidrološke, eko i biološke osobine i koja, za razliku od drugih tehnologija, ne emituje štetne gasove i ne utiče pogubno na zdravlje stanovništva koje je okružuje.

 

Šta je posljedica čekanja?

 

Bosna i Hercegovina se obavezala međunarodnim sporazumima i konvencijama da će do 2050. godine postati „klimatski neutralna“ i da će u potpunosti obustaviti proizvodnju električne energije u elektranama na ugalj. Međutim, sudeći po dosadašnjoj praksi, potpis na takvim dokumentima za BiH je samo mrtvo slovo na papiru, jer ne postoje aktivnosti, niti tendencije, koje se kreću ka cilju realizacije „klimatske neutralnosti“.

 

Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da se u BiH proizvodi oko 60% struje upravo iz uglja, a izvozi više od jedne trećine proizvedene električne energije, nepostojanje jasnog plana „energetske tranzicije“ izazvaće šok i strahovite posljedice po ekonomiju. Dakle, zemlja koja jedina u regionu proizvodi više struje nego što joj je potrebno, koja istu izvozi, preko noći će doći u situaciju da nema dovoljno energije i da je potrebno da istu uvozi po strahovito visokim cijenama.