FOTO: glassrpske

Filmovi legendarnog italijanskog reditelja Bernarda Bertolučija, koji je rođen prije osam decenija, pravi su kinematografski dragulji.

 
Režiser takozvane “posljednje romantične pornografske bajke” - “Posljednjeg tanga u Parizu”, “Posljednjeg kineskog cara”, šokantnih “Sanjara” i mnogih drugih filmova, preminuo je prije tri godine, cijeloga života je pomicao granice.
 
Smatra se jednim od divova svjetske kinematografije i jedini je Italijan koji je osvojio “Oskara” za najbolje filmsko ostvarenje. Ovaj istovremeni reditelj, pjesnik i pisac, rođen je u Parmi 16. marta 1941. godine. Kao mladića, otac ga je inspirisao da piše poeziju, ali se ujedno bavio i proučavanjem filmske umjetnosti.
 
Po odlasku na studije u Rim, Bertoluči upoznaje genijalnog režisera Pazolinija i, paralelno sa studijama, radi kao njegov pomoćnik na filmu. Po završetku filma “Prosjak”, posvećuje se samostalnom radu, te sljedeći rediteljski debi ostvaruje filmom “Smrt”, kriminalističkom pričom rađenom po Pazolinijevom scenariju. Uslijedili su, ne tako zapaženi, “Prije revolucije” i “Strategija pauka”, ali i “Ljubav i bijes”. Tek filmom “Konformista” Bertoluči utvrđuje svoj međunarodni ugled. Poslije “Konformiste”, na red su došli filmovi po kojima je danas i poznat široj javnosti.
 
U kontroverznom “Posljednjem tangu u Parizu” glavne uloge date su fantastičnom Marlon Brandu i zanosnoj Mariji Šnajder. Osim Brandove uvijek razoružavajuće glume i pojave, ovaj film proslavila je romantično-eksplicitna priča. Pol (Brando), američki udovac, ulazi u burnu, isprva gotovo sadomazohističku, a potom istinski romantičnu i ljubavnu vezu sa mladom Parižankom Žanom (Marija).
 
“Posljednji tango u Parizu”, osim što je proslavio ovog režisera, potresao je javnost svojim seksualno-eksplicitnim sadržajem. Film je prvovremeno bio zabranjen u Italiji, a nešto kasnije emitovan isključivo u kasnim večernjim satima. Ipak, poslije nekoliko godina od cenzurisanja, pojavile su se njegove različite verzije, od originalne od 132 minuta, preko one od 126, prikazivane u bioskopima u tadašnjoj Jugoslaviji, do nekih mnogo kraćih.
 
Nakon što je dobio Oskara za svoj romantično-erotični “Posljednji tango”, Bertoluči još jednom šokira javnost režirajući “Mjesec” u kom američka operska pjevačica ima incestuozni odnos sa petnaestogodišnjim sinom kako bi mu pomogla da prevaziđe zavisnost od heroina.
 
Uslijedili su “Dvadeseti vijek”, “Posljednji kineski car” - ovjenčan sa čak devet “Oskara”, “Čaj u Sahari”, “Mali Buda” od kojih je gotovo svaki “pokupio” sjajne kritike. Već narednim filmom, “Ukradena ljepota” (1996), u kom su glavne uloge pripale Liv Tajler i Džeremi Ajronsu, ponovo se vraća u žižu javnosti.
 
Bertolučijev nevjerovatan, gotovo potpuno poetičan osjećaj za prostor i vrijeme na velikom platnu, posebno su došli do izražaja u filmu “Opčinjeni”. Sa veoma malo riječi, ovaj režiser daruje nam priču nabijenu emocionalnom i seksualnom tenzijom u kojoj je svaki pokret kamere čista erotičnost i poezija.
 
Ništa drugačije nije ni kod kontroverznog filma “Sanjari”, koji priča o neobičnom prijateljstvu u kojoj je seks samo drugo ime za slobodu i umjetnost
 
Nemali broj kritičara, rekao bi kako Bertolučijeve filmove karakterišu seks i politika, što nije daleko od istine, posebno ako se sjetimo upravo onih najpoznatijih. Čak i u samim “Sanjarima” ono što atmosferu čini lucidno bajkovitom upravo je dah revolucije na ulicama Pariza.
 
Pa ipak, nevjerovatna upotreba svjetla, intrigantnih, neobično dekorisanih prostora, te spori kadrovi koji ne ostavljaju mogućnost oku da propusti ni komad ljepote, upravo su ono što ovog reditelja izdvaja iz mora ostalih.
 
U snimanju ga nije spriječilo čak ni to što je nakon neuspješne operacije kičme 2003., usljed vrlo gadnog pada u Rimu, ostao prikovan za invalidska kolica. Bertoluči je cijelog života pomicao granice. Njegov “Posljednji kineski car” bio je prvi dugometražni igrani film za koji su vlasti NR Kine dopustile da se snima na autentičnim lokacijama u “Zabranjenom gradu”.
 
Kada su ga 2013. godine novinari pitali po čemu bi najviše volio da ga pamte, odgovorio je lakonski: “Nije me briga. Moji su filmovi snimljeni, a ljudi ih mogu pogledati.”
 
- A ponekad me uhvati smijeh..., čini mi se da će me se više sjećati kao lovca na talentovane mlade glumice nego kao redatelja - kazao je na obilježavanju 25. godišnjice premijernog prikazivanja “Posljednjega kineskog cara”.
 
Osim filmova od kojih je gotovo svaki pravi kinematografski dragulj, Bertoluči ih je dodatno “obilježio” upečatljivim scenama.
 
Šokirati, gotovo zgroziti, pa dati romantičan pečat filmskoj priči, a onda ganuti do suza upravo je odlika velikih režisera. Takvih momenata u Bertolučijevoj bogatoj filmografiji ima pregršt.
Pratite InfoBijeljina.com putem Android i IOS aplikacije, te društvenih mreža FacebookTwitter, Instagram i VIBER zajednice.
Tagovi

Vaš komentar


Komentari ( 0 )