Tobutski zaseok Udrigovo, smješten na vrhovima Majevice, na tromeđi mjesta Maleševci, Tobut i Puškovac "bogu iza nogu", po svemu sudeći, može s pravom da ponese epitet najzabačenijeg, i od svih zaboravljenog mjesta na ovoj regiji. Ako se za neko mjesto može reći, da "medvjed i lisica donose poštu", onda je to Udrigovo.

- Da nam piše nema ko, a nema ovde više ni medvjeda ni lisica. I oni su napustili ova kraj - priča Stanko Dokić, jedan od devetoro preostalih stanovnika Udrigova. - Do kuća dolazimo makadamskim, šumskim putem koji jedva i traktor savlada. Nama gore ne mogu ni doktor ni pop. A za sve je "kriva" naša prababa Živana, koja je, kao djevojka, iz Tobuta, skupljajući žir i čuvajući svinje, stigla ovde i srela momka Jovu. Zagledali se jedno u drugo, sagradili nekakvu kolibu i ostali tu da žive. Rađali su se Dokići, kasnije su pristigli Stevići, Rikanovići, Bijelići - svaka kuća imala po petoro, šestoro djece.

U to vrijeme, koje god ime vikneš sa brda, neko se javljao, danas se niko ne odaziva. Ovde se dječji plač poslednji put čuo prije 17 godina, kada se rodio moj bratanac Cvijan - kaže Stanko. Koliko je nekome stalo do nas, govori i podatak da smo struju dobili tek nakon ovog poslednjeg rata, gotovo 40 godina kasnije u odnosu na normalan svijet. Nemamo vodu za piće, pa kroz šume, sa posudama pješačimo do nekakvog neuređenog izvora, sunce pripeklo, pa sve živo traži vodu, i čovjek, i koza, i pile i biljka...

- Zimi ti je ovde još gore - kaže Stanko. Snijeg i smetovi sakriju puteve, pa jedva nekako proslavimo Svetog Jovana. U jesen se pripremimo, saberemo malo brašna, ulja, soli i šećera, hranu za stoku, pa čekamo proljeće. Preživljavamo od sječe šume, opasan i izuzetno težak i naporan posao za sirotinjsku dnevnicu od dvadesetak, tridesetak maraka - objašnjava Stanko, čijem licu je surovi život, dodao bar 10, 15 godina.

Stankov brat Marko prikuplja prezrelu šljivu, kaže, malo za pekmez, malo više za mučenicu majevičanku...

Voda se dovlači cisternama

- Pečenje rakije nam dođe kao praznik, sastanemo se malo, progovorimo poneku... Mi smo otpisani, i završićemo kako je i počelo sa Živanom i Jovom, u ostrugi i šipražju. Nadam se da će moj sin Cvijan, koji izučava zanat, pronaći neki bolji put u životu - kaže Marko.

Stankova supruga Ruža, vrijedna domaćica, brine se o cvjeću ispred kuće, o malim pilićima koji trčkaraju za kvočkom, da pomuze kravu i napravi sir i kajmak. Kaže da joj je specijalnost, zarac-pogačica od sira koju planinski vjetar osuši za nekoliko dana, pa dobro dođe kad Stanko i sin Milorad krenu u sječu šume.