Dok se recimo u osnovnim i srednjim školama u Bugarskoj folklor i tradicionalna muzika izučavaju u okviru redovnog nastavnog predmeta, kod nas čak ni muzičke škole nemaju ambicije da, makar u naznakama, obrađuju tradicionalnu narodnu muziku.

A kako je sve počelo? Nakon reformističkih pokreta u Evropi, jačanjem oslobodilačkih ambicija balkanskih naroda protiv Turaka i evropeizacijom ovih prostora, moderna Evropa se prvi put upoznaje sa neiscrpnim i originalnim balkanskim muzičkim blagom. Dok su se evropski intelektualci oduševljavali Hasanaginicom i epskom poezijom Filipa Višnjića, prvi učitelji stižu iz čeških, austrijskih i ugarskih univerziteta i pokušavaju da sistematizuju muzičko nasleđe. Tako je tradicionalna muzika dobila prve zapise. Naravno, evropski đaci su pokušali da muziku standardizuju, da je svedu u 2/4 i ¾ takt, u formu poznatu evropskoj muzičkoj baštini. Pored originalnih, tradicionalna muzika se počinje izvoditi i na simfonijskim instrumentima. Šture zapise tradicionala prerađuju i dorađuju veliki kompozitori, daju im umjetničku formu i prenose na najveće scene toga vremena. Istovremeno se komponuju nova djela bazirana na folkloru, ali uvijek sa jasnom umjetničkom i estetskom idejom. Nakon svjetskih ratova, industrijske i tehnološke revolucije, narodnom muzikom počinju najozbiljnije da se bave radio, a kasnije i televizijske stanice. U okviru tih kuća postoje nastojanja da se narodna muzika arhivira i sistematizuje i da se preko tada najmoćnijih medija populariše. Formiraju se veliki narodni orkestri koje vode najveći umjetnici toga vremena Carevac, Jašarević, Šerbo, Radojka i Tine... Široke narodne mase dobijaju priliku da se upoznaju sa neiscrpnim muzičkim blagom.
Uporedo se odvija i drugi proces. Narodni pjevači vremenom postaju zvijezde, novac počinje da igra presudnu ulogu i sve poprima estradnu dimenziju. Sama muzika prestaje da bude suština, važniji postaju izgled, razgolićenost, banalnost, štos, fora. Emocije i motivi postaju sve prizemniji. Svaki oblik "uvrnutosti" postaje estradno poželjan. 
A kako je danas? Ko danas ima pravo da kaže da se bavi narodnom muzikom? Gdje je mjesto i koliki je značaj narodne muzike u današnjem vremenu? Da li je narodna muzika umjetnički nadograđena i uobličena tradicionalna muzika, koja se izvodi u akademskoj atmosferi i koncertnim salama ili je narodna muzika ona koju narod masovno konzumira "na kilo", na svakoj lokalnoj radio stanici, pod svakim šatorom, na svakom veselju i u svakoj prilici? Odgovori su različiti, zavisno koga pitate.

To što je muzika čak i u vrijeme velikih kompozitora služila za zabavu razmaženih nadbiskupa ne znači da današnju muziku treba da smatramo isključivo sredstvom zabave. Da, nekad su muzičari bili dvorski ili ulični zabavljači, ali to nam ne daje za pravo da u moderno vrijeme muziku banalizujemo. Muzika je ipak danas postala cirkuska vještina, cijeni se isključivo virtuoznost, a svaka muzikalnost, forma i mjera nisu poželjne. Današnji harmonikaši sviraju trilere "na kvadrat", izmišljaju se Hitna pomoć, Mercedes i druga "pini-nini" kola besmislenih naziva i sadržaja, a instrument se koristi kao da je u pitanju sredstvo za masovno uništenje, u namjeri da se slušalac bukvalno izrešeta. Zvuk najplemenitijeg komada drveta koje priroda može da stvori, kao što je violina, odavno se pretvorio u zvuk sječe željeza bonsekom. Do koje mjere je došla kulturna dekadencija mogao se uvjeriti svako ko je imao priliku da prisustvuje nekoj proslavi, gdje je glavni hit nešto poput „Ja baraba, a ti...“. Izgleda da je biti baraba prava pjesnička tema.

Kod nas u Semberiji se pod tradicionalnom muzikom najčešće podrazumijeva isključivo ruralna verzija, uz obilje klasure i loših ćilima pokačanih po zidovima. Nekoliko, ne mnogo grlatih đedova i svirači na žicama za pčelinje saće razapetim na tamburama smatraju se narodnim umjetnicima. Najčešće ni njihovi najrođeniji ne razumiju tekst tih pjesama i sem poneke stilske karakteristike takvo pjevanje skoro da nema nikakvog značaja. Naravno, i to treba neko da sačuva, ali svako čuvanje podrazumijeva istraživanje, sistematizaciju, obradu, arhiviranje i nakon toga novo prezentovanje, a to se ne radi.
Međutim, naša sredina nije oduvijek bila zatvorena, okrenuta uglavnom samoj sebi. Početkom 20-tog vijeka prvi bijeljinski intelektualci su donosili evropske vrijednosti i znanja i prosvetiteljski ih širili među lokanim stanovništvom. Između dva svjetska rata postojalo je dovoljno kulturne svijesti da amatersko pozorište ne strahuje da li će predstava biti posjećena. Kino projekcije su bile prvorazredni događaji, a svetosavski balovi čuveni sve do prestonice. 

Ko danas baštini tu kulturu? Postoje svijetli primjeri, ali nedovoljni da bi se moglo reći da je Bijeljina grad kulture. Koncerti svjetskih umjetnika, poput Stefana Milenkovića, najčešće se odvijaju u kamernoj atmosferi pred 50-tak gledalaca. Nedavno smo dobili moderno zdanje Centra za kulturu, ali da li smo dobili i kulturne sadržaje u njemu? Imamo li publiku za takve događaje ili smo se svi utopili u konzumente jeftinih kvaziumjetničkih, kvazikulturnih predstava? Da li jedino nečuveno loši koncerti folklornih grupa mogu da nakrcaju salu publikom, koja pri tom galami i navija kao da gleda koridu, a ne folklorni koncert?
Njegovanje i promocija tradicionalne narodne muzike, izvedene na stilizovan način, na akademskim instrumentima, je motiv osnivanja Ansambla Bisernica u Bijeljini. Prevashodni cilj je da se mladi muzičari, koji završe osnovnu ili srednju muzičku školu ili akademiju umjetnosti, angažuju na izvođenju narodne muzike kako se to nekad radilo. Nažalost, mnogi još u toku školovanja steknu pogrešnu predstavu šta je to narodna muzika i poistovjete je sa nekom izvještačenom varijantom. Upravo popularisanje stilski određene narodne muzike, sa tradicionalnom ornamentikom, ali modernim pristupom, je ideja vodilja u radu Ansambla Bisernica. 

Ansambl Bisernica osnovan je 2006. godine, sa ambicijom da radi na afirmaciji trajnih umjetničkih vrijednosti naše tradicionalne narodne muzike, ali i kvalitetnom izvođenju popularne narodne muzike u svim prilikama. Ansambl je izrastao na višegodišnjem iskustvu u radu sa folklornim grupama. Dugačak je spisak zemalja i gradova u kojima su članovi Ansambla Bisernica nastupali, od daleke Španije do još dalje Švedske. Studijskim albumom „Bijeljina koju volim“ Ansambl Bisernica je na originalan način spojio priče iz stare Bijeljine i muziku iz svih balkanskih prostora. 
Ansambl Bisernica organizuje, samostalno i sa renomiranim gostima, koncerte tradicionalne i popularne narodne muzike. Od koncerata se može izdvojiti koncertna turneja sa Lepom Lukić 2013. godine, zatim cjelovečernji koncerti u Sloveniji i Austriji, kao i koncerti sa brojnim solistima muzičke produkcije Radio Televizije Srbije. Na TV BN Ansambl Bisernica je redovan učesnik svih značajnijih živih muzičkih programa i u proteklim godinama Ansambl je snimio desetine dvosatnih emisijia sa najvećim zvijezdama estradne scene: Anom Bekutom, Marinkom Rokvićem, Vesnom Zmijanac, Merimom Njegomir, Mitrom Mirićem, Ljubom Aličićem, Gocom Lazarević, Kebom, Zoricom Brukclik, Snežanom Đurišić... nastupi sa Dankom Stojiljković, Borom Drljačom, duetom Selimova - Želčeski... i najvećim muzičarima današnjice Ljubišom Pavkovićem, Vladom Panovićem, Bokijem Miloševićem, Kemišom, Draganom Stojkovićem Bosancem, Draganom Aleksandrićem... i brojnim drugima. 
Pored koncerata, na kojima afirmiše trajne umjetničke vrijednosti naše narodne muzike, i brojnih živih nastupa u najgledanijim TV emisijama na TV BN i RTRS, ništa manje važan segment rada Ansambla Bisernica je i organizovanje proslava i muzičkih zabava za sve prilike. Već godinama Ansambl Bisernica učestvuje u obilježavanju raznih godišnjica uglednih kolektiva, velikih firmi, na gradskim slavama, proslavama jubileja i značajnih datuma... Nastupi Ansambla Bisernica se pamte, prepričavaju i iznova planiraju.
Za sve segmente rada Ansambla Bisernica karakteristična je posvećenost, predanost i vrhunski profesionalizam. Počev od izbora repertoara, tehničke opremljenosti i pripreme, pa sve do konačnog izvođenja programa, ništa se ne prepušta slučaju. Svi članovi Ansambla Bisernica rade i sarađuju harmonično i to se osjeća na svim nastupima. Zadovoljna publika na koncertima i gosti na zabavama su najveća satisfakcija i motiv za nastavak dalje sa predanim i kvalitetnim radom.

Da li će misija Ansambla Bisernica na afirmaciji tradicionalnih muzičkih vrijednosti biti uspješna zavisi dosta i od odgovora same sredine i želje odgovornih da tu misiju pomognu. Misija neće biti ni laka ni kratkotrajna. Predstoji žestoka aktivnost na podmlađivanju i proširivanju sastava, brojnim koncertima i međunarodnim turnejama. Godine pred nama će pokazati da je Bijeljinska kulturna scena dobila pravu nisku bisera – Ansambl Bisernica.

 Piše: Stanko Zarić