Kultura
18.03.2021.
08:49
Andrić ostao enigma, bez fizičke dimenzije za sve osim za jednu ženu
Izvor: rts.rs
0
Podijeli
Nekako u ovo vrijeme, prije tačno šezdeset godina, Andrić je od svojih prijatelja iz Njujorka i Stokholma dobio pouzdanu vijest da će te 1961. godine biti dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Očekivao je on nagradu još prethodne godine, ali je morao da sačeka da je najprije dobije vrlo bolesni i veliki pjesnik Sen Džon Pers, za 1960. godinu.
Bio je to vrhunac jednog života, jedne karijere i jedne ambicije. Ivo Andrić shvatao je da je sve što je radio na svom krivudavom, ali uvijek svrhovitom putu došlo do svog ishodišta odenutog u najveće literarno priznanje.
Pošto je odigrao nekoliko vrhunskih teatarskih uloga života, nakon što je bio mladobosanac, izvorni Jugosloven, vrlo kratko vrijeme mason, smiren u liku jugoslovenskog komuniste i srpskog pisca, Andrić je potvrdio da pisac treba da bude učesnik, ali ne predvodnik svoga doba da bi dobio dovoljno prostora i vremena da napiše svoja velika djela.
Uvijek pronicljiv posmatrač, stojeći ćutljiv pomalo sa strane, nikad nasmejan, nikad sobom zadovoljan, više sam nego s nekim, odan različitim političkim idejama, ali samo do stranica svojih zabilješki, a nikad do svog srca za koje godinama niko nije znao da li je ičemu poklonjeno osim literaturi - Andrić je za svoje savremenike ostao enigma koja nema odgonetku.
Takva su, govorilo se, i njegova djela.
Andrić je bio naklonjen Srbima prije svega, ali je veoma jasno bio i za katoličke fratre, vrlo određeno i za Turke (šta god danas protiv toga govorila nova muslimanska kritika), nepodijeljeno naklonjen djeci, jasno opredijeljen ženama, pa i sanjarima, maštarima, novatorima, i suprotno, tvrdim vratarima, čuvarima vjere i krutog osmanlijskog poretka - svima po malo, ali nikome posebno.
Kakve su to priče, čulo se još prije Drugog svjetskog rata; kakvi su to romani, mnogi su se zapitali već početkom pedesetih godina prošlog vijeka? U njima nema krivih i pravih, u njima nema sasvim dobrih, a tek vrlo rijetko nalaze se nesumnjivo zli. Pate moćni zbog moći, pate ugnjeteni zbog nemoći.
Branko Lazarević piše: "Andrićeva proza je kao prozor koji vazda pokazuje najljepši, ali uvijek isti vidik."
Kuda ide taj stegnuti i zauzdani brod, pitaju se i drugi? Što se u njega ne unese malo pijanstva? Zašto nema bar malo raskalašnosti? Zbog čega pisac ne piše o znoju, krvi i suzama svojih junaka, već su oni prije moralni principi, nego živa tijela koja hodaju u prostoru?
Pisac je, ponovljeno je u ovim tekstovima, isti kao i njegovi junaci, odnosno oni su nalik njemu. Vrlo vjerovatno da je svijet gledan kroz Andrićeve oči bio sasvim nalik njegovim romanima.
Uprkos velikim događajima, revolucijama i kraljeumorstvima, uprkos dva svjetska rata sa nečuvenim zvjerstvima - za jednog posmatrača taj svijet je izgledao kao borba nespojivih principa i rvanje ljudskih naravi.
Činjenica je da Andrić nije lako otpisivao ljude upravo stoga što ih nije lako ni pripisivao u pozitivne ili bliske sebi.
Po svemu što znamo, uvijek je nastojao da nađe nešto što opravdava nečije postupke, pa ma koliko da se s njima nije slagao.
Takav je bio prema običnim ljudima, takav i prema pokretima i njihovim vođama. Niko osim njega nije uspio da upozna tri ključna istorijska aktera epohe - Hitlera, Staljina i Tita - i da ni o jednom ne ostavi nijednu lošu riječ!
Niko kao Andrić nije stigao do tolikog broja čitalaca, a da se u njihovom društvu nije prije svega osjećao nelagodno, a da je uprkos tome, taj isti pisac na drugoj strani, najveći dio novčanog dijela Nobelove nagrade, ostavio za razvoj bibliotečkog fonda Bosne i Hercegovine, odnosno upravo tim čitaocima.
Ali to je bilo nešto drugo: to je bilo beskrvno, to je bilo na daljinu.
Ljudi, moglo bi se stoga reći, tek s nešto pretjerivanja, za Andrića nisu imali fizičku dimenziju.
Izuzetak je bila samo jedna osoba: Milica Babić.