Godinama već, rukovodstvo Instituta radi u tehničkom mandatu. I krši gotovo sve odredbe Zakona o nestalim licima. A niko ne reaguju- ni osnovači ni zakonodavac. 

Konsenzus kao zakonska obaveza u odlučivanju tročlanog Kolegijuma, u Institutu odavno ne stanuje. Ustoličilo se preglasavanje i bezakonje.

Vječni direktor Amor Mašović i njegova vjerna sjenka Marko Jurišić protiv Milutina Mišića. Mašović dvo-decenijski visoki zvaničnik SDA, uporedo sa ovom funkcijom, presjeda iz poslaničke u odborničku fotelju, a po Zakonu o nestalim licima, ne bi smio.

I Centralna evidencija nestalih još 2008. godine trebalo je da bude završena i verifikovana, ali do danas nije ni prepolovljena. Bar ne shodno propisima.

"Sve se opstruiše. I evo Institut poslije ne znam koliko godina rada nije niko našao za shodno ni da nas ocijeni, ni izvrši analizu, ni procijeni sprovodivosti zakona ni rada Instituta", kaže Milutin Mišić.

Revizija spomen kosturnica i mrtvačnica tek je na početku. U njima više od 3.000 neidentifikovanih posmrtnih ostataka ili kažu, slučajeva, za koje se ne zna ni da li podliježu mandatu Instituta. Za čuvanje godišnje se izdvaja od 600.000 maraka. Nekada i više! Pred kraj prošle godine, Mašović i Jurišić, mimo zakona, odlučili su da 400.000 maraka namijenjenih za sahrane identifikovanih, prebace na račune tužilaštava – najviše sarajevskog 220.000.

Na istoj sjednici isti su odlučili da 290.000 maraka namijenjenih za ekshumacije i identifikacije ponovo dodijele tužilaštvima, ovaj put najviše - Tuzlanskom – 185.000 maraka.

"Mi ne znamo šta plaćamo, mi prenesemo sredstva na nadležna tužilaštva i oni nas samo izvjeste da nema više para i mi onda damo još", dodaje Mišić.

Ekshumacije su posebna priča. Započete, poput sarajevske deponije, Kazana, Alipašina polja ili Mosta, gdje su pronađene ljudske kosti, ne završavaju se. Nove - selektivno otvaraju – u zavisnosti od imena žrtava.

Uzalud je, kaže Mišić, pisao urgencije. Argumentovano tražio od policijskih i tužilačkih institucija da se pozabave sudbinom Srba bar onih sa postojećih spiskova zarobljenih. Svaki takav dokument pratio je novi na istu adresu, sa potpisom Jurišića ili Mašovića, u kojem sadržaj opovrgavaju, a kolegu diskredituju. Na sve ovo prozvani se mnogo ne obaziru.

"Ne dajem izjave telefonom. Ja vam se zahvaljujem. Pošaljite mi upit i ja ću odgovoriti", odogovio je kratko Jurišić.

Slali smo i upit, ali opet ostali bez konkretnih odgovora. Ni riječi o nezakonitostima ili selektivnom traženju nestalih. Za dva člana Kolegijuma, tvrde već godinama - nacionalnost žrtava i ne postoji. Osim kada podatke o broju stradalih Bošnjaka ili Hrvata šalju Haškom tribunalu ili domaćem pravosuđu.

"Ako su istekli mandati kako nikad nije postavljeno pitanje od strane Savjeta ministara da li je uopšte legalno donešena bilo koja Odluka od strane bilo koje upravljačke strukture", izjavio je Milorad Kojić direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

Savjet ministara i nadležno Ministarstvo za ljudska prava niti postavlja pitanja, niti na njih novinarima odgovara. Ćuti i drugi saosnivač Instituta, Međunarodna komisija za traženje. Odavno već bezuspješno pokušavaju da sa sebe skinu teret odgovornosti. Ćutolozi su postali i uvijek govorljivi zakonodavci.

"Ja vam zaista u ovom trenutku mogu samo reći da tu postoje problemi koji su urgentni i koje treba rješavati", riječi su Halida Genjca, delegata u Domu naroda BiH /SDA/.

Ovakve floskule slušamo godinama. I opet ništa. Problemi se gomilaju, nacionalna disproporcija u broju ekshumiranih i identifikovanih raste. Na štetu srpskih stradalnika. Za 8 godina identifikovano je svega 268 Srba. Naspram 6.211 Bošnjaka i Hrvata.