„Od pete godine sam na Drini. Bio sam tu sa roditeljima, prijateljima, i mogu reći da sam odrastao na Drini. Bilo je nekad ovdje mnogo Brčaka, Tuzlaka, to je bilo jako veliko društvo“, prisjeća se svojih mladalačkih dana Amir Aganović, koji je u Semberiji poznat i kao istrajni ekološki aktivista.

 

Dječaci i djevojčice iz Janje poznaju teren, znaju ćud Drine, ali i oni moraju biti oprezni jer Drina preko noći mijenja dubine, brza je i nepredvidiva.

 

 

„Što se tiče Janjaraca oni se od malih nogu kupaju na Drini tako da poznaju teren. Međutim, u toku noći Drina može promijeniti dubinu, donijeti krša, panjeva… Ali, najžalosnija je stvar kada dođu ljudi sa strane iz Tuzle ili Brčkog, koji ne poznaju teren, ipak je ovdje Drina brza, jaka i ima velikih dubina, tako da zbog nepoznavanja terena dolazi do kobnih događaja. Narod ne pazi, malo tu ima i alkohola, nepažnje i lažnih uzbuna“, kaže on.

 

Nekoliko puta je bio u opasnosti od utapanja u Drini, iako zna svaki njen pedalj. Prisjeća se kako je spasio život djevojčici iz Tuzle.

 

„Mnogo sam ljudi spasio. Sjećam se baš zadnjeg slučaja. Noga mi je bila u gipsu, otišao mi je članak, tako da sam se sunčao, nisam se mogao kupati. Pratio sam s obale dvije curice, one su baš bile iz Tuzle. Curice 12-13 godina. Gledam ih kako gaze vodu do koljena i naglo tonu obje. Međutim, ova mala je odmah izašla, a narod ne obraća pažnju što druge nema. Bilo je po nekoliko hiljada kupača. Tako da sam onako sa gipsom skočio u vodu, od obale je bilo nekih 15-ak metara, ne razmišljajući o sebi, skočio sam u vodu i tražio je. Bilo je dubine možda pet metara. Tražio sam je i našao na dnu, vidio sam je kako leži i već je bila izgubljena“, priča Amir Aganović.

 

Djevojčicu je uspio izvući na površinu, a onda uz pomoć drugih kupača i na obalu. Nakon toga morao je ponovo u bolnicu kako bi mu nogu stavili u gips.

 

Nikada nije brojao koliko je kupača spasio od sigurne smrti.

 

„Možda 10-15 slučajeva, ne mogu svih se sjetiti, ali znam da sam ih izvadio baš kada su bili u kritičnom stanju i kada su ih mogli halaliti. Imam jedan slučaj poslije rata, tamo 2002. ili 2003. godine, kada smo se vraćali u Janju, bili su neki momci, familija, iz naselja što su se doselili u Janju. Dijete, možda nekih 10-ak godina, bilo je pod vodom, a ja sam u zadnjem trenutku iskočio iz čamca, našao ga dole i izvukao. Sreća pa je imao dužu kosu pa sam ga uspio izvući iz panjeva pod vodom. Dubina je bila 7-8 metara. I njega sam izvukao. Bilo je mnogo akcija spašavanja, ali je bilo dosta onih koji su se utopili, koji se nisu mogli spasiti, baš zbog tih panjeva u vodi i što voda nije bila čista“, govori Amir Aganović.

 

 

Priča kako se korito rijeke Drine mijenja zbog nelegalne eksploatacije šljunka na više lokacija. Takođe poziva građane da ne bacaju ništa u rijeku, jer je voda čista za razliku od nekih prošlih vremena. Imao je priliku živjeti u Njemačkoj, otići u Sjedinjene Američke Države, raditi u Švedskoj, ali Drina ga uvijek vuče sebi i na njenim obalama već 17 godina ima svoj Eko-kamp „Kod Leške“.

 

„Šta ja znam. Od svoje pete godine sam ovdje. Odrastao sam na Drini. Ovaj dio Drine, poznat kao Navoz, tu sam odrastao, 17 godinu sam s lokalom na samoj vodi. Ne mogu bez vode nikako. Volim pecati, volim ribariti, druženje na Drini, nekako mi je sve to previše uz srce priraslo. Odem u Švedsku da radim pa kažem sinu, de mi napravi bar 5-6 fotografija vode da ja vidim i odmah mi je srcu lakše“, kaže Amir Aganović.